I-II, q. 51, a. 4
Jesu li neki habitusi u ljudima uliveni od Boga
Prigovor 1. Čini se da Bog ljudima ne ulijeva nikakav habitus. Jer Bog se jednako odnosi prema svima. Ako bi dakle nekima ulijevao neke habituse, svima bi ih ulijevao. Očito je pak da je to lažno.
Prigovor 2. Nadalje, Bog djeluje u svemu prema načinu koji odgovara njihovoj naravi, jer božanskoj providnosti pripada očuvati narav, kako kaže Dionizije u IV. pogl. de Div. Nom. Ali habitusi se u čovjeku naravno uzrokuju iz činâ, kako je rečeno. Dakle, Bog u ljudima ne uzrokuje neke habituse bez činâ.
Prigovor 3. Nadalje, ako se neki habitus ulijeva od Boga, po tom habitusu čovjek može proizvesti mnoge čine. Ali iz tih činâ uzrokuje se sličan habitus, kako se kaže u II. Ethic. Slijedi dakle da su dva habitusa iste vrste u istome, jedan stečen, a drugi uliven. A to se čini nemogućim, jer dva oblika jedne vrste ne mogu biti u istom subjektu. Dakle, nijedan se habitus čovjeku ne ulijeva od Boga.
Naprotiv, kaže se u Sir 15: „napunio ga je Gospodin duhom mudrosti i razuma“. Ali mudrost i razum neki su habitusi. Dakle, neki se habitusi čovjeku ulijevaju od Boga.
Odgovaram: iz dvostrukoga se razloga neki habitusi ulijevaju čovjeku od Boga. Prvi je razlog taj što postoje neki habitusi kojima se čovjek dobro raspolaže za svrhu koja nadilazi sposobnost ljudske naravi, a to je konačno i savršeno čovjekovo blaženstvo, kako je gore rečeno. I jer habitusi trebaju biti razmjerni onome za što se čovjek prema njima raspolaže, stoga je nužno da i habitusi koji raspolažu za takvu svrhu nadilaze sposobnost ljudske naravi. Zato takvi habitusi nikada ne mogu biti u čovjeku osim iz božanskoga ulijevanja, kao što je sa svim milosnim krepostima. Drugi je razlog taj što Bog može proizvesti učinke drugotnih uzroka bez samih drugotnih uzroka, kako je rečeno u I. Kao što dakle katkada, radi pokazivanja svoje moći, proizvodi zdravlje bez naravnoga uzroka, koje bi se ipak po naravi moglo uzrokovati; tako također katkada, radi pokazivanja svoje moći, ulijeva čovjeku i one habituse koji se mogu uzrokovati naravnom moći. Kao što je apostolima dao znanje Pisama i svih jezika, koje ljudi mogu steći učenjem ili navikom, premda ne tako savršeno.
Odgovor na 1. prigovor: Bog se, što se tiče njegove naravi, jednako odnosi prema svima, ali prema poretku svoje mudrosti iz sigurnoga razloga neka daje nekima, što ne daje drugima.
Odgovor na 2. prigovor: to što Bog u svemu djeluje prema njihovu načinu, ne isključuje da Bog čini neka djela koja narav ne može učiniti, nego iz toga slijedi da ništa ne čini protiv onoga što odgovara naravi.
Odgovor na 3. prigovor: čini koji se proizvode iz ulivenoga habitusa ne uzrokuju neki habitus, nego potvrđuju već postojeći habitus, kao što ljekovita sredstva primijenjena na čovjeka koji je zdrav po naravi ne uzrokuju neko zdravlje, nego osnažuju prije stečeno zdravlje.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.