Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 50, a. 5

Ima li u volji kakva habitusa

Prigovor 1. Čini se da u volji nema nikakva habitusa. Jer habitus koji je u razumu jesu spoznatljivi oblici, kojima djelatno razumije. No volja ne djeluje po nekim oblicima. Dakle, volja nije subjekt nikakva habitusa.

Prigovor 2. Nadalje, u djelatnom se razumu ne postavlja nikakav habitus, kao u mogućem razumu, jer je djelatna moć. No volja je ponajviše djelatna moć, jer pokreće sve moći na njihove čine, kako je gore rečeno. Dakle, u njoj nema nikakva habitusa.

Prigovor 3. Nadalje, u prirodnim moćima nema nikakva habitusa, jer su po svojoj naravi određene za nešto. No volja je po svojoj naravi usmjerena na to da teži za dobrom koje je uređeno razumom. Dakle, u volji nema nikakva habitusa.

Naprotiv, pravednost je stanoviti habitus. No pravednost je u volji, jer pravednost je „habitus po kojemu neki hoće i čine pravedna djela“, kako se kaže u V. Ethic. Dakle, volja je subjekt nekoga habitusa.

Odgovaram: svakoj moći koja se može različito usmjeriti na djelovanje potreban je habitus kojim se dobro raspolaže za svoj čin. Volja pak, budući da je razumska moć, može se različito usmjeriti na djelovanje. I zato treba u volji postaviti neki habitus, kojim se dobro raspolaže za svoj čin. Iz samoga pak pojma habitusa bjelodano je da ima stanovitu prvenstvenu usmjerenost na volju, ukoliko je habitus ono čime se netko služi kada hoće, kako je gore rečeno.

Odgovor na 1. prigovor: kao što je u razumu neki lik koji je sličnost objekta, tako treba u volji, i u svakoj težajnoj moći, biti nešto čime se naginje svojemu objektu, budući da čin težajne snage nije ništa drugo doli stanovito nagnuće, kako je gore rečeno. Za ono dakle za što se dostatno naginje po naravi same moći, nije joj potrebna nikakva kakvoća koja naginje. No budući da je za svrhu ljudskoga života nužno da se težajna snaga naginje prema nečemu određenom, za što se ne naginje iz naravi moći, koja se odnosi na mnoge i različite stvari; zato je nužno da u volji, i u drugim težajnim moćima, budu stanovite kakvoće koje naginju, a koje se nazivaju habitusima.

Odgovor na 2. prigovor: djelatni je razum samo djelatan, i nipošto trpan. No volja, i svaka težajna snaga, jest pokretač koji je pokrenut, kako se kaže u III. de anima. I zato nije jednak razlog za oboje, jer biti prijemljiv za habitus pripada onome što je na neki način u mogućnosti.

Odgovor na 3. prigovor: volja se po samoj naravi moći naginje dobru razuma. No budući da se to dobro višestruko razlikuje, nužno je da se za neko određeno dobro razuma volja nekim habitusom nagne, zato da bi uslijedilo spremnije djelovanje.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.