I-II, q. 50, a. 4
Ima li u samom razumu kakva habitusa
Prigovor 1. Čini se da u razumu nema nikakvih habitusa. Jer habitusi se suobličuju djelovanjima, kako je rečeno. No čovjekova su djelovanja zajednička duši i tijelu, kako se kaže u I. de anima. Dakle i habitusi. No razum nije čin tijela, kako se kaže u III. de anima. Dakle, razum nije subjekt nikakva habitusa.
Prigovor 2. Nadalje, sve što je u nečemu, u tome je po načinu onoga u čemu jest. No ono što je oblik bez tvari, samo je čin, a ono što je sastavljeno od oblika i tvari, ima mogućnost i čin zajedno. Dakle, u onome što je samo oblik ne može biti ništa što bi bilo zajedno u mogućnosti i činu, nego samo u onome što je sastavljeno od tvari i oblika. No razum je oblik bez tvari. Dakle habitus, koji ima mogućnost zajedno s činom, kao postojeći u sredini između obojega, ne može biti u razumu; nego samo u spregu, koji je sastavljen od duše i tijela.
Prigovor 3. Nadalje, habitus je raspoloženje po kojemu se netko dobro ili loše raspolaže za nešto, kako se kaže u V. Metaphys. No to što je netko dobro ili loše raspoložen za čin razuma, potječe od nekoga raspoloženja tijela; odakle se i u II. de anima kaže da „vidimo kako su meki tijelom dobro obdareni umom“. Dakle, spoznajni habitusi nisu u razumu, koji je odijeljen; nego u nekoj moći koja je čin nekoga dijela tijela.
Naprotiv, Filozof, u VI. Ethic., stavlja znanje i mudrost i razum, koji je habitus počela, u sam spoznajni dio duše.
Odgovaram: o spoznajnim habitusima neki su različito mislili. Neki naime, postavljajući da je mogući razum jedan u svih ljudi, bili su prisiljeni postaviti da spoznajni habitusi nisu u samom razumu, nego u unutarnjim osjetilnim moćima. Očito je naime da se ljudi razlikuju po habitusima, odakle se spoznajni habitusi ne mogu izravno staviti u ono što je, budući jedno brojem, zajedničko svim ljudima. Zato, ako je mogući razum jedan brojem za sve ljude, habitusi znanja, po kojima se ljudi razlikuju, neće moći biti u mogućem razumu kao u subjektu, nego će biti u unutarnjim osjetilnim moćima, koje su različite u različitih. Ali to je stajalište, kao prvo, protiv namjere Aristotela. Očito je naime da osjetilne moći nisu razumne po biti, nego samo po dioništvu, kako se kaže u I. Ethic. Filozof pak stavlja razumske kreposti, koje su mudrost, znanje i razum, u ono što je razumno po biti. Zato nisu u osjetilnim moćima, nego u samom razumu. Izričito također kaže, u III. de anima, da mogući razum, kada tako postane pojedinačno, to jest kada se privede u čin pojedinačnoga po spoznatljivim oblicima, tada biva po činu na onaj način na koji se kaže da je onaj koji zna u činu, što se doista događa kada netko može djelovati po samome sebi, naime razmatrajući. Jest dakle i tada mogućnost na neki način; ipak ne slično kao prije učenja ili pronalaženja. Sam je dakle mogući razum onaj u kojemu je habitus znanja kojim može razmatrati i kada ne razmatra. Kao drugo također, to je stajalište protiv istine stvari. Jer kao što onome čije je djelovanje pripada moć, tako također onome čije je djelovanje pripada habitus. Razumijevati pak i razmatrati vlastiti je čin razuma. Dakle i habitus kojim se razmatra, vlastito je u samom razumu.
Odgovor na 1. prigovor: neki su rekli, kako Simplicije navodi u komentaru Praedicamenta, da, budući da je svako čovjekovo djelovanje na neki način sprega, kako Filozof kaže u I. de anima; zato nijedan habitus nije samo duše, nego sprega. I po tome slijedi da nijedan habitus nije u razumu, budući da je razum odijeljen, kako je predloženi razlog izvodio. No taj razlog ne prisiljava. Jer habitus nije raspoloženje objekta prema moći, nego više raspoloženje moći prema objektu; odakle habitus treba da bude u samoj moći koja je počelo čina, a ne u onome što se uspoređuje s moći kao objekt. Za samo pak razumijevanje ne kaže se da je zajedničko duši i tijelu, osim po predodžbi, kako se kaže u I. de anima. Očito je pak da se predodžba uspoređuje s mogućim razumom kao objekt, kako se kaže u III. de anima. Zbog toga preostaje da spoznajni habitus bude prvenstveno sa strane samoga razuma, a ne sa strane predodžbe, koja je zajednička duši i tijelu. I zato treba reći da je mogući razum subjekt habitusa, jer onome pripada biti subjekt habitusa što je u mogućnosti za mnoge stvari; a to ponajviše pripada mogućem razumu. Zbog toga je mogući razum subjekt spoznajnih habitusa.
Odgovor na 2. prigovor: kao što mogućnost za osjetilni bitak pripada tjelesnoj tvari, tako mogućnost za spoznatljivi bitak pripada mogućem razumu. Zbog toga ništa ne priječi da u mogućem razumu bude habitus, koji je u sredini između čiste mogućnosti i savršenoga čina.
Odgovor na 3. prigovor: budući da unutarnje spoznajne moći pripravljaju mogućem razumu vlastiti objekt; zato iz dobroga raspoloženja tih moći, čemu pridonosi dobro raspoloženje tijela, čovjek biva sposoban za razumijevanje. I tako spoznajni habitus drugotno može biti u tim moćima. Prvenstveno je pak u mogućem razumu.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.