Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 50, a. 6

Ima li u odijeljenim supstancijama

Prigovor 1. Čini se da u anđelima nema habitusa. Jer Maksim, Dionizijev komentator, u VII. pogl. de Cael. Hier., kaže: ne priliči smatrati da su intelektualne, to jest duhovne kreposti, poput akcidenata, kako su u nama, u božanskim razumima, naime anđelima, tako da jedno bude u drugome kao u subjektu, jer je svaki akcident odande odbačen. Ali svaki je habitus akcident. Dakle, u anđelima nema habitusa.

Prigovor 2. Nadalje, kako Dionizije kaže u IV. pogl. de Cael. Hier., „sveti rasporedi nebeskih biti povrh svega drugoga sudjeluju u Božjoj dobroti“. Ali uvijek je ono što je po sebi prije i vrjednije od onoga što je po drugome. Dakle, biti se anđela po samima sebi usavršuju za suobličenost s Bogom. Dakle, ne po nekim habitusima. A čini se da je to razlog Maksima, koji ondje dodaje: „jer kad bi to bilo tako, ne bi u samoj sebi ostajala njihova bit, niti bi se mogla po sebi obogotvoriti, koliko bi bilo moguće“.

Prigovor 3. Nadalje, habitus je neko raspoloženje, kako se kaže u V. Metaphys. A raspoloženje je, kako se ondje kaže, poredak onoga što ima dijelove. Budući da su dakle anđeli jednostavne supstancije, čini se da u njima nema raspoloženjâ ni habitusâ.

Naprotiv, Dionizije kaže u VII. pogl. Cael. Hier. da se „anđeli prve hijerarhije nazivaju zagrijavatelji i prijestolja i izlijevanje mudrosti, očitovanje bogolikosti njihovih habitusa“.

Odgovaram: neki su tvrdili da u anđelima nema habitusa, nego da se sve što se o njima izriče, izriče po biti. Zato Maksim, nakon navedenih riječi koje smo naveli, kaže: „njihova stanja i kreposti koje su u njima, bitne su zbog nematerijalnosti“. A to kaže i Simplicije u komentaru Praedicament.: „mudrost koja je u duši, habitus je, a ona koja je u razumu, supstancija je. Jer sve što je božansko, i po sebi je dostatno i u samome sebi postojeće“. To stajalište djelomično ima istinu, a djelomično sadrži neistinu. Očito je naime iz prethodnoga da subjekt habitusa nije drugo doli biće u mogućnosti. Razmotrivši dakle spomenuti komentatori da su anđeli nematerijalne supstancije i da u njima nema mogućnosti tvari, prema tome su iz njih isključili habitus i svaki akcident. Ali jer, premda u anđelima nema mogućnosti tvari, ipak je u njima neka mogućnost (biti naime čisti čin vlastito je Bogu), zato ukoliko se u njima nalazi mogućnosti, utoliko se u njima mogu naći habitusi. No budući da mogućnost tvari i mogućnost intelektualne supstancije nisu istoga pojma, stoga dosljedno ni habitus nije istoga pojma na oba mjesta. Zato Simplicije kaže u komentaru Praedicament. da „habitus intelektualne supstancije nisu slični ovim ovdašnjim habitusima, nego su sličniji jednostavnim i nematerijalnim likovima koje sadrži u samoj sebi“. Ipak se glede takvoga habitusa drukčije drži anđeoski razum, a drukčije ljudski razum. Jer ljudski razum, budući da je najniži u poretku razumâ, u mogućnosti je s obzirom na sve spoznatljivo, kao prva tvar s obzirom na sve osjetilne oblike, i zato za spoznavanje svega treba neki habitus. No anđeoski se razum ne drži kao čista mogućnost u rodu spoznatljivoga, nego kao neki čin, ali ne kao čisti čin (to naime pripada samo Bogu), nego s primjesom neke mogućnosti, i utoliko manje ima potencijalnosti ukoliko je viši. I zato, kako je rečeno u I, ukoliko je u mogućnosti, treba ga na uobičajeni način usavršiti po nekim spoznatljivim likovima za vlastito djelovanje; no ukoliko je u činu, po svojoj biti može nešto spoznati, barem samoga sebe, a drugo prema načinu svoje supstancije, kako se kaže u Lib. de causis, i to utoliko savršenije ukoliko je savršeniji. Ali jer nijedan anđeo ne dospijeva do Božje savršenosti, nego beskrajno zaostaje, zbog toga, da bi dosegnuli samoga Boga po razumu i volji, trebaju neke habituse, kao oni koji su u mogućnosti s obzirom na onaj čisti čin. Zato Dionizije kaže da su njihovi habitusi bogoliki, po kojima se naime suobličuju Bogu. A habitusi koji su raspoloženja za naravni bitak nisu u anđelima, budući da su nematerijalni.

Odgovor na 1. prigovor: Maksimovu riječ treba razumjeti o materijalnim habitusima i akcidentima.

Odgovor na 2. prigovor: što se tiče onoga što anđelima pripada po njihovoj biti, ne trebaju habitus. No jer nisu tako po samima sebi bića da ne bi sudjelovali u božanskoj mudrosti i dobroti, stoga ukoliko trebaju sudjelovati u nečemu izvana, utoliko je nužno u njima postaviti habituse.

Odgovor na 3. prigovor: u anđelima nema dijelova biti, nego su dijelovi po moći, ukoliko se njihov razum usavršuje po više likova, a njihova se volja odnosi na više toga.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.