Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 50, a. 2

Je li duša subjekt habitusa prema svojoj biti, ili prema svojoj moći

Prigovor 1. Čini se da su habitusi u duši više prema biti nego prema moći. Jer raspoloženja i habitusi iskazuju se u odnosu na narav, kako je rečeno. No narav se više promatra prema biti duše nego prema moćima, jer je duša prema svojoj biti narav takvoga tijela, i njegov oblik. Dakle, habitusi su u duši prema njezinoj biti, a ne prema moći.

Prigovor 2. Nadalje, akcident nema akcidenta. Habitus je pak stanoviti akcident. No moći duše pripadaju rodu akcidenata, kako je rečeno u I. Dakle, habitus nije u duši po njezinoj moći.

Prigovor 3. Nadalje, subjekt je raniji od onoga što je u subjektu. No habitus, budući da pripada prvoj vrsti kakvoće, raniji je nego moć, koja pripada drugoj vrsti. Dakle, habitus nije u moći duše kao u subjektu.

Naprotiv, Filozof, u I. Ethic., stavlja različite habituse u različite dijelove duše.

Odgovaram: kako je gore rečeno, habitus uključuje stanovito raspoloženje u odnosu na narav, ili na djelovanje. Ako se dakle uzme habitus prema tome što ima odnos prema naravi, tako ne može biti u duši, ako ipak govorimo o ljudskoj naravi, jer je sama duša dovršujući oblik ljudske naravi; odakle prema tome više može biti neki habitus ili raspoloženje u tijelu po odnosu prema duši, nego u duši po odnosu prema tijelu. No ako govorimo o nekoj višoj naravi, čiji čovjek može biti dionik, prema onome iz 2 Pt 1, „da budemo dionici božanske naravi“, tako ništa ne priječi da u duši prema njezinoj biti bude neki habitus, naime milost, kako će se dolje reći. Ako se pak habitus uzme u odnosu na djelovanje, tako se habitusi ponajviše nalaze u duši, utoliko ukoliko duša nije određena na jedno djelovanje, nego se odnosi na mnoga, što se zahtijeva za habitus, kako je gore rečeno. I jer je duša počelo djelovanjâ po svojim moćima, zato su prema tome habitusi u duši prema njezinim moćima.

Odgovor na 1. prigovor: bit duše pripada ljudskoj naravi ne kao subjekt koji treba raspoložiti za nešto drugo, nego kao oblik i narav za koju se netko raspolaže.

Odgovor na 2. prigovor: akcident po sebi ne može biti subjekt akcidenta. No budući da je i u samim akcidentima stanoviti red, subjekt, ukoliko je pod jednim akcidentom, shvaća se kao subjekt drugoga. I tako se kaže da je jedan akcident subjekt drugoga, kao površina boje. I na taj način moć može biti subjekt habitusa.

Odgovor na 3. prigovor: habitus se stavlja ispred moći ukoliko uključuje raspoloženje prema naravi, a moć uvijek uključuje usmjerenost na djelovanje, koje je kasnije, budući da je narav počelo djelovanja. No habitus čiji je subjekt moć ne uključuje odnos prema naravi, nego prema djelovanju. Zbog toga je kasniji od moći. Ili se može reći da se habitus pretpostavlja moći kao potpuno nepotpunome, i čin mogućnosti. Čin je naime po naravi raniji; premda je moć ranija po redu nastajanja i vremena, kako se kaže u VII. i IX. Metaphys.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.