I-II, q. 50, a. 1
Ima li u tijelu kakva habitusa
Prigovor 1. Čini se da u tijelu nema nikakva habitusa. Jer, kako Komentator kaže, u III. de anima, „habitus je ono čime netko djeluje kada hoće“. No tjelesna djelovanja ne podliježu volji, budući da su prirodna. Dakle, u tijelu ne može biti nikakva habitusa.
Prigovor 2. Nadalje, sva su tjelesna raspoloženja lako promjenjiva. No habitus je teško promjenjiva kakvoća. Dakle, nijedno tjelesno raspoloženje ne može biti habitus.
Prigovor 3. Nadalje, sva tjelesna raspoloženja podliježu preinaci. No preinaka postoji samo u trećoj vrsti kakvoće, koja se dijeli nasuprot habitusu. Dakle, nikakav habitus nije u tijelu.
Naprotiv, Filozof, u Praedicamenta, kaže da se tjelesno zdravlje, ili neizlječiva bolest, naziva habitusom.
Odgovaram: kako je gore rečeno, habitus je stanovito raspoloženje nekoga subjekta koji postoji u mogućnosti ili prema obliku, ili prema djelovanju. Prema tome, dakle, što habitus uključuje raspoloženje za djelovanje, nijedan habitus nije prvenstveno u tijelu kao u subjektu. Jer svako djelovanje tijela potječe ili od prirodne kakvoće tijela; ili potječe od duše koja pokreće tijelo. Što se dakle tiče onih djelovanja koja su od naravi, tijelo se ne raspolaže nekim habitusom, jer su prirodne snage određene na jedno; rečeno je pak da se uobičajeno raspoloženje zahtijeva ondje gdje je subjekt u mogućnosti za mnoge stvari. Djelovanja pak koja potječu od duše po tijelu, prvenstveno doista pripadaju samoj duši, a drugotno samome tijelu. Habitus se pak razmjerava djelovanjima, odakle se iz sličnih čina uzrokuju slični habitusi, kako se kaže u II. Ethic. I zato su raspoloženja za takva djelovanja prvenstveno u duši. U tijelu pak mogu biti drugotno, utoliko naime ukoliko se tijelo raspolaže i osposobljuje da spremno poslužuje djelovanjima duše. Ako pak govorimo o raspoloženju subjekta prema obliku, tako uobičajeno raspoloženje može biti u tijelu, koje se uspoređuje s dušom kao subjekt s oblikom. I na taj se način zdravlje i ljepota, i tome slično, nazivaju uobičajenim raspoloženjima. Ipak, nemaju savršeno svojstvo habitusâ, jer su njihovi uzroci po svojoj naravi lako promjenjivi. Aleksandar je pak postavio da nipošto habitus ili raspoloženje prve vrste nije u tijelu, kako Simplicije navodi u komentaru Praedicament., nego je govorio da prva vrsta kakvoće pripada samo duši. I to što Aristotel navodi u Praedicamenta o zdravlju i bolesti, ne navodi kao da bi to pripadalo prvoj vrsti kakvoće, nego na način primjera, tako da bude smisao da, kao što bolest i zdravlje mogu biti lako ili teško promjenjivi, tako i kakvoće prve vrste, koje se nazivaju habitus i raspoloženje. No očito je da je to protiv Aristotelove namjere. Kako zato što se služi istim načinom govora navodeći primjer o zdravlju i bolesti, te o kreposti i o znanju; tako i zato što u VII. Physic. izričito stavlja među habituse ljepotu i zdravlje.
Odgovor na 1. prigovor: taj prigovor polazi od habitusa ukoliko je raspoloženje za djelovanje, i od čina tijela koji su od naravi, a ne od onih koji su od duše, čije je počelo volja.
Odgovor na 2. prigovor: tjelesna raspoloženja nisu jednostavno teško promjenjiva, zbog promjenjivosti tjelesnih uzroka. Mogu ipak biti teško promjenjiva u usporedbi s takvim subjektom, jer naime, dok takav subjekt traje, ne mogu se ukloniti, ili zato što su teško promjenjiva u usporedbi s drugim raspoloženjima. No kakvoće duše jednostavno su teško promjenjive, zbog nepokretnosti subjekta. I zato ne kaže da je zdravlje koje je teško promjenjivo jednostavno habitus, nego da je poput habitusa, kako stoji na grčkome. Kakvoće pak duše nazivaju se jednostavno habitusima.
Odgovor na 3. prigovor: tjelesna raspoloženja koja su u prvoj vrsti kakvoće, kako su neki postavili, razlikuju se od kakvoća treće vrste u tome što su kakvoće treće vrste kao u nastajanju i kao u gibanju, odakle se nazivaju strasti ili trpljive kakvoće. Kada pak već prispiju k savršenome, kao k vrsti, tada su već u prvoj vrsti kakvoće. Ali to pobija Simplicije, u komentaru Praedicamenta, jer bi prema tome zagrijavanje bilo u trećoj vrsti kakvoće, a toplina u prvoj, dok Aristotel toplinu stavlja u treću. Zato Porfirije kaže, kako navodi isti Simplicije, da se strast ili trpljiva kakvoća, i raspoloženje i habitus, razlikuju u tijelima prema pojačanju i popuštanju. Jer kada nešto prima toplinu samo prema bivanju zagrijavanim, a ne tako da bi moglo zagrijavati; tada je to strast, ako brzo prolazi, ili trpljiva kakvoća, ako ostaje. Kada pak već dotle dođe da može i drugo zagrijavati, tada je raspoloženje; ako se pak dalje utoliko učvrsti da bude teško promjenjivo, tada će biti habitus, tako da raspoloženje bude stanovito pojačanje ili usavršenje strasti ili trpljive kakvoće, a habitus raspoloženja. No to pobija Simplicije, jer takvo pojačanje i popuštanje ne uključuju različitost sa strane samoga oblika, nego iz različitoga sudjelovanja subjekta. I tako se time ne bi razlikovale vrste kakvoće. I zato treba reći drukčije: da, kako je gore rečeno, usklađenost samih trpljivih kakvoća prema prikladnosti s naravi ima svojstvo raspoloženja, i zato, kada nastane preinaka glede samih trpljivih kakvoća, koje su toplo i hladno, vlažno i suho, posljedično nastaje preinaka prema bolesti i zdravlju. Prvotno pak i po sebi nema preinake prema takvim habitusima i raspoloženjima.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.