Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 5, a. 8

Teži li svaki čovjek za blaženstvom

Prigovor 1. Čini se da svi ne teže za blaženstvom. Nitko naime ne može težiti za onim što ne zna, budući da je spoznato dobro objekt težnje, kako se kaže u III. De anima. No mnogi ne znaju što je blaženstvo, što je, kako Augustin kaže u XIII. knjizi De Trin., bjelodano iz toga što su „jedni postavili blaženstvo u nasladi tijela, jedni u kreposti duha, a jedni u drugim stvarima“. Dakle, ne teže svi za blaženstvom.

Prigovor 2. Nadalje, bit je blaženstva gledanje božanske biti, kako je rečeno. No neki drže da je to nemoguće, da čovjek gleda Boga po biti, stoga za tim ne teže. Dakle, svi ljudi ne teže za blaženstvom.

Prigovor 3. Nadalje, Augustin kaže u XIII. knjizi De Trin. da je „blažen onaj tko ima sve što hoće, a ništa zlo ne hoće“. No to ne hoće svi, jer jedni zla neka hoće, a ipak hoće da to hoće. Dakle, ne hoće svi blaženstvo.

Naprotiv, Augustin kaže u XIII. knjizi De Trin.: „Da je samo rekao: svi hoćete biti blaženi, nećete biti bijedni, rekao bi nešto što nitko u svojoj volji ne bi ne prepoznao“. Svatko dakle hoće biti blažen.

Odgovaram: blaženstvo se može razmatrati na dva načina. Na jedan način prema općem pojmu blaženstva. I tako je nužno da svaki čovjek hoće blaženstvo. Opći je pak pojam blaženstva da bude savršeno dobro, kako je rečeno. Budući da je pak dobro objekt volje, savršeno je dobro nekoga ono što posvema zadovoljava njegovu volju. Stoga težiti za blaženstvom nije ništa drugo doli težiti da se volja zasiti. Što svatko hoće. Na drugi način možemo govoriti o blaženstvu prema posebnom pojmu, u pogledu onoga u čemu se blaženstvo sastoji. I tako ne spoznaju svi blaženstvo, jer ne znaju kojoj stvari pripada opći pojam blaženstva. Pa posljedično, u pogledu toga, ne hoće ga svi.

Odgovor na 1. prigovor: odatle je jasan odgovor na prvi prigovor.

Odgovor na 2. prigovor: budući da volja slijedi spoznaju intelekta to jest razuma, kao što se događa da je nešto po stvarnosti isto što je ipak različito prema razmatranju razuma, tako se događa da je nešto isto po stvarnosti, a ipak se na jedan način želi, a na drugi način ne želi. Blaženstvo se dakle može razmatrati pod vidom konačnoga i savršenoga dobra, što je opći pojam blaženstva, i tako naravno i iz nužnosti volja teži u nj, kako je rečeno. Može se također razmatrati prema drugim posebnim razmatranjima: ili sa strane samoga djelovanja, ili sa strane djelatne moći, ili sa strane objekta; i tako volja ne teži u nj iz nužnosti.

Odgovor na 3. prigovor: ta definicija blaženstva koju su neki postavili: blažen je onaj tko ima sve što hoće, ili komu sve željeno uspijeva, shvaćena na jedan način dobra je i dostatna, a na drugi je način nesavršena. Ako se naime razumije jednostavno o svemu što čovjek hoće naravnom težnjom, tako je istina da je onaj tko ima sve što hoće blažen, jer ništa ne zasićuje naravnu čovjekovu težnju osim savršenoga dobra, a to je blaženstvo. Ako se pak razumije o onome što čovjek hoće prema spoznaji razuma, tako imati neke stvari koje čovjek hoće ne pripada blaženstvu, nego radije bijedi, ukoliko takve posjedovane stvari priječe čovjeka da nema što god naravno hoće, kao što i razum katkada prihvaća kao istinite stvari koje priječe od spoznaje istine. I prema tom je razmatranju Augustin dodao savršenstvu blaženstva to da ništa zla ne hoće. Premda bi ono prvo moglo dostajati ako bi se ispravno razumjelo, naime da je blažen onaj tko ima sve što hoće.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.