Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 48, a. 3

Priječi li ponajviše uporabu razuma

Prigovor 1. Čini se da srdžba ne ometa razum. Ono naime što je s razumom ne čini se da je zapreka razumu. No srdžba je s razumom, kako se veli u VII. Ethic. Dakle, srdžba ne ometa razum.

Prigovor 2. Nadalje, koliko se više ometa razum, toliko se umanjuje očitovanje. No Filozof veli u VII. Ethic. da „srdit čovjek nije spletkar, nego otvoren“. Dakle, ne čini se da srdžba ometa uporabu razuma kao požuda; koja je podmukla, kako se ondje veli.

Prigovor 3. Nadalje, sud razuma bjelodanijim postaje iz dodavanja suprotnoga, jer suprotne stvari postavljene jedna uz drugu više se rasvjetljuju. No iz toga također raste srdžba, veli naime Filozof u II. Rhetoric. da se „ljudi više srde ako prethodno postoje suprotnosti, kao čašćeni ako bivaju obeščašćeni“; i tako o drugome. Dakle, iz istoga i srdžba raste, i sud se razuma potpomaže. Dakle, srdžba ne ometa sud razuma.

Naprotiv, Grgur veli u V. Moral. da „srdžba svjetlo shvaćanja oduzima kada um uzbunjujući smućuje“.

Odgovaram: um ili razum, premda se ne služi tjelesnim organom u svojemu vlastitom činu; ipak, jer za svoj čin treba neke osjetilne moći, čiji se čini ometaju uznemirenim tijelom, nužno je da tjelesni nemiri također i sud razuma ometaju, kako je očito u opitosti i snu. Rečeno je pak da srdžba ponajviše stvara tjelesni nemir oko srca, tako da se čak sve do vanjskih udova prenosi. Stoga srdžba, među ostalim strastima, očitije ometa sud razuma; prema onome iz Ps 30: „Smućeno je u srdžbi oko moje“.

Odgovor na 1. prigovor: od razuma je počelo srdžbe što se tiče težnoga kretanja, koje je formalno u srdžbi. No savršeni sud razuma strast srdžbe preduhitruje takoreći ne slušajući savršeno razum, zbog uzbune topline koja brzo tjera, a koja je tvarna u srdžbi. I što se tiče ovoga, ometa sud razuma.

Odgovor na 2. prigovor: za srdita se čovjeka kaže da je otvoren ne zato što bi njemu bilo očito što treba činiti, nego zato što otvoreno djeluje, ne tražeći nikakvo prikrivanje. Što se dijelom događa zbog zapreke razuma, koji ne može razlučiti što valja prikriti a što očitovati, niti također smisliti načine prikrivanja. A dijelom je iz proširenja srca, koje pripada velikodušnosti, koju stvara srdžba, stoga i o velikodušnu čovjeku Filozof veli u IV. Ethic. da „otvoreno mrzi i ljubi i otvoreno govori i djeluje“. Za požudu se pak kaže da je potajna i podmukla jer većinom nasladne stvari koje se žude imaju neku sramotnost i mekušnost, u kojima se čovjek želi skriti. U onim pak stvarima koje su muževnosti i izvrsnosti, kakve su osvete, čovjek traži biti otvoren.

Odgovor na 3. prigovor: kako je rečeno, kretanje srdžbe od razuma započinje, i stoga po istome stavljanje suprotnoga uz suprotno pomaže sudu razuma i povećava srdžbu. Kada naime netko ima čast ili bogatstvo, a poslije upadne u gubitak nečega, taj se gubitak čini većim, kako zbog blizine suprotnoga, tako i zato što je bio neočekivan. I stoga uzrokuje veću žalost, kao što također velika dobra koja neočekivano dođu uzrokuju veću nasladu. A prema porastu prethodeće žalosti, posljedično se povećava i srdžba.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.