Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 48, a. 2

Uzrokuje li ponajviše žar u srcu

Prigovor 1. Čini se da žar nije ponajviše učinak srdžbe. Žar naime, kako je gore rečeno, pripada ljubavi. No ljubav je, kako je gore rečeno, počelo i uzrok svih strasti. Budući da je dakle uzrok moćniji od učinka, čini se da srdžba ponajviše ne stvara žar.

Prigovor 2. Nadalje, ono što po sebi pobuđuje žar, ustrajnošću vremena više se povećava, kao što se ljubav dugotrajnošću osnažuje. No srdžba se tijekom vremena slabi, veli naime Filozof u II. Rhetoric. da vrijeme smiruje srdžbu. Dakle, srdžba vlastito ne uzrokuje žar.

Prigovor 3. Nadalje, žar dodan žaru povećava žar. No „veća nadošla srdžba čini da se srdžba ublaži“, kako Filozof veli u II. Rhetoric. Dakle, srdžba ne uzrokuje žar.

Naprotiv, Damaščanin veli da je „srdžba žar krvi koja je oko srca, nastao iz isparavanja žuči“.

Odgovaram: kako je rečeno, tjelesna promjena koja je u duševnim strastima razmjerna je kretanju težnje. Očito je pak da svaka težnja, čak i prirodna, snažnije teži u ono što joj je suprotno ako bude prisutno, stoga vidimo da se zagrijana voda jače smrzava, takoreći jer hladnoća žešće djeluje na toplo. Težno pak kretanje srdžbe uzrokuje se iz neke nanesene uvrede, kao iz nekoga nasuprotnoga suprotnoga. I stoga težnja ponajviše smjera k odbijanju uvrede po težnji za osvetom, i iz ovoga slijedi velika žestina i naglost u kretanju srdžbe. I jer kretanje srdžbe nije na način uzmicanja, kojemu je razmjerna hladnoća; nego više na način nasrtanja, kojemu je razmjerna toplina; posljedično kretanje srdžbe biva uzrokom nekoga žara krvi i duhova oko srca, koje je oruđe duševnih strasti. I otuda je to što se, zbog velikoga uznemirenja srca koje je u srdžbi, ponajviše u srditih pokazuju neki znaci na vanjskim udovima. Kako naime Grgur veli u V. Moral., „potaknuto poticajima svoje srdžbe srce lupa, tijelo dršće, jezik se zapliće, lice se žari, oči divljaju, i nikako se ne prepoznaju znanci, ustima doista stvara viku, no razum ne zna što govori“.

Odgovor na 1. prigovor: „sama se ljubav ne osjeća tako osim kada je očituje oskudica“, kako Augustin veli u X. De Trin. I stoga kada čovjek trpi gubitak ljubljene izvrsnosti zbog nanesene uvrede, više se osjeća ljubav; i stoga se žešće srce mijenja radi uklanjanja zapreke ljubljenoj stvari; tako da sam žar ljubavi po srdžbi raste, i više se osjeća. A ipak žar koji slijedi toplinu iz drugoga razloga pripada ljubavi, a iz drugoga srdžbi. Naime, žar ljubavi jest s nekom slašću i blagošću, jest naime prema ljubljenom dobru. I stoga se prispodobljuje toplini zraka i krvi, zbog čega su sangvinici skloniji ljubavi; i veli se da na ljubav nagoni jetra, u kojoj biva neko stvaranje krvi. Žar pak srdžbe jest s gorčinom, za uništavanje, jer teži k kažnjavanju suprotnoga. Stoga se prispodobljuje toplini ognja i žute žuči, i zbog toga Damaščanin veli da „proizlazi iz isparavanja žuči, i žučnom se naziva“.

Odgovor na 2. prigovor: sve ono čiji se uzrok s vremenom umanjuje nužno je da vremenom oslabi. Očito je pak da se sjećanje s vremenom umanjuje, jer ono što je staro iz sjećanja lako ispada. Srdžba se pak uzrokuje iz sjećanja na nanesenu uvredu. I stoga se uzrok srdžbe tijekom vremena pomalo umanjuje, sve dok se posve ne ukloni. Većom se također čini uvreda kada se tek osjeti; i pomalo se umanjuje njezina procjena, prema tome što se više odstupa od prisutnoga osjeta uvrede. I slično je također i o ljubavi ako uzrok ljubavi ostane u samom sjećanju, stoga Filozof veli u VIII. Ethic. da ako „dugotrajna postane odsutnost prijatelja, čini se da stvara zaborav prijateljstva“. No u prisutnosti prijatelja uvijek se tijekom vremena umnaža uzrok prijateljstva, i stoga prijateljstvo raste. I slično bi bilo i sa srdžbom kada bi se neprestano umnažao njezin uzrok. Ipak to samo što se srdžba brzo troši svjedoči o njezinu žestoku žaru. Kao što se naime velika vatra brzo gasi, potrošivši tvar; tako također i srdžba, zbog svoje žestine, brzo prestaje.

Odgovor na 3. prigovor: svaka moć podijeljena na više dijelova umanjuje se. I stoga kada se netko tko se rasrdio na jednoga poslije rasrdi na drugoga, iz toga se samoga umanjuje srdžba prema prvomu. I ponajviše ako prema drugomu bude veća srdžba, jer će se uvreda koja je izazvala srdžbu prema prvomu činiti, u usporedbi s drugom uvredom, koja se procjenjuje većom, malom ili nikakvom.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.