I-II, q. 48, a. 1
Uzrokuje li srdžba ugodu
Prigovor 1. Čini se da srdžba ne uzrokuje nasladu. Žalost naime isključuje nasladu. No srdžba je uvijek sa žalošću, jer, kako se veli u VII. Ethic., „svatko tko čini nešto po srdžbi, čini žalosteći se“. Dakle, srdžba ne uzrokuje nasladu.
Prigovor 2. Nadalje, Filozof veli u IV. Ethic. da „kažnjavanje smiruje navalu srdžbe, stvarajući nasladu namjesto žalosti“, iz čega se može uzeti da srditu naslada proizlazi iz kažnjavanja, a kažnjavanje isključuje srdžbu. Dakle, nadošavši naslada, srdžba se uklanja. Nije dakle učinak spojen s nasladom.
Prigovor 3. Nadalje, nijedan učinak ne ometa svoj uzrok, budući da je suobličen svojemu uzroku. No naslade ometaju srdžbu, kako se veli u II. Rhetoric. Dakle, naslada nije učinak srdžbe.
Naprotiv, Filozof u istoj knjizi navodi poslovicu da „srdžba mnogo slađa od meda što kapa u prsima ljudi raste“.
Odgovaram: kako Filozof veli u VII. Ethic., naslade, osobito osjetilne i tjelesne, jesu neki lijekovi protiv žalosti, i stoga koliko se po nasladi protiv veće žalosti ili tjeskobe pruža lijek, toliko se naslada više zamjećuje; kao što je očito da kada tko žeđa, nasladnije mu biva piće. Očito je pak iz prethodnoga da gibanje srdžbe ustaje iz neke nanesene uvrede koja rastužuje; kojoj se doista žalosti lijek pruža po osveti. I stoga za prisutnošću osvete slijedi naslada, i to toliko veća, koliko je veća bila žalost. Ako dakle osveta bude prisutna stvarno, nastaje savršena naslada, koja posve isključuje žalost, i time smiruje gibanje srdžbe. No prije nego što osveta bude prisutna stvarno, biva onomu koji se srdi prisutna dvostruko. Na jedan način, po nadi, jer nitko se ne srdi osim nadajući se osveti, kako je gore rečeno. Na drugi način, prema neprekidnom razmišljanju. Svakomu je naime koji žudi nasladno zadržavati se u razmišljanju o onome što žudi, zbog čega su također i predodžbe snova nasladne. I stoga, kada srdit čovjek mnogo u svojemu duhu razmišlja o osveti, iz toga se naslađuje. Ipak naslada nije savršena, koja bi oduzela žalost, i posljedično srdžbu.
Odgovor na 1. prigovor: ne žalosti se i ne raduje srdit čovjek o istome, nego se žalosti o nanesenoj uvredi, a naslađuje se o zamišljenoj osveti i onoj kojoj se nada. Stoga se žalost odnosi prema srdžbi kao počelo, a naslada kao učinak ili svršetak.
Odgovor na 2. prigovor: onaj prigovor polazi od naslade koja se uzrokuje iz stvarne prisutnosti osvete, koja posve uklanja srdžbu.
Odgovor na 3. prigovor: prethodeće naslade ometaju da ne slijedi žalost; i posljedično ometaju srdžbu. No naslada o osveti slijedi samu srdžbu.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.