I-II, q. 46, a. 8
O vrstama srdžbe
Prigovor 1. Čini se da Damaščanin neprikladno određuje tri vrste srdžbe, naime žuč, maniju i bijes. Nijednoga se naime roda vrste ne razlikuju prema nekome akcidentu. No to se troje razlikuje prema nekome akcidentu, jer „početak pokreta srdžbe naziva se žuč; trajna se pak srdžba naziva manija; a bijes je srdžba koja vreba vrijeme za osvetu“. Dakle, to nisu različite vrste srdžbe.
Prigovor 2. Nadalje, Tulije u IV De Tusculanis quaestionibus kaže da se „usplamtjelost grčki naziva thymosis; i to je srdžba koja čas nastaje, a čas prestaje“. No thymosis je prema Damaščaninu isto što i bijes. Dakle, bijes ne traži vrijeme za osvetu, nego s vremenom nestaje.
Prigovor 3. Nadalje, Grgur u XXI Moral. postavlja tri stupnja srdžbe, naime „srdžbu bez glasa, srdžbu s glasom, i srdžbu s izrečenom riječju“, prema onome trojemu što Gospodin postavlja u Mt 5: Tko se srdi na brata svoga, gdje se dotiče srdžba bez glasa; i poslije dodaje: Tko rekne bratu svomu: ‚Raka‘, gdje se dotiče srdžba s glasom, ali još neoblikovana punom riječju; i poslije kaže: A tko rekne bratu svomu: ‚Budalo‘, gdje se glas ispunja savršenstvom govora. Dakle, nedovoljno je Damaščanin podijelio srdžbu, ne postavivši ništa sa strane glasa.
Naprotiv, stoji autoritet Damaščanina i Grgura Nisenskoga.
Odgovaram: treba reći da se tri vrste srdžbe koje Damaščanin postavlja, a također i Grgur Nisenski, uzimaju prema onome što srdžbi daje neko povećanje. To se doista događa trojako: na jedan način iz lakoće samoga pokreta, i takvu srdžbu naziva žuč, jer se brzo pali; na drugi način sa strane žalosti koja uzrokuje srdžbu, a koja dugo ostaje u pamćenju, i to pripada maniji, koja se naziva od ostajanja; treće sa strane onoga za čime rasrđeni teži, naime osvete, i to pripada bijesu, koji nikada ne miruje dok ne kazni. Otuda Filozof u IV. Ethic. jedne od onih koji se srde naziva prijekima, jer se brzo srde; druge gorkima, jer dugo zadržavaju srdžbu; treće teškima, jer nikada ne miruju osim ako ne kazne.
Odgovor na 1. prigovor: sve ono po čemu srdžba prima neko usavršenje ne odnosi se posve po akcidentu prema srdžbi. I stoga ništa ne priječi da se prema tome navedu vrste srdžbe.
Odgovor na 2. prigovor: usplamtjelost, koju Tulije navodi, više se čini da pripada prvoj vrsti srdžbe, koja se dovršava prema brzini srdžbe, nego bijesu. Ništa pak ne priječi da thymosis grčki, što se latinski naziva furor, unosi i jedno i drugo: i brzinu za srdžbu i čvrstoću nakane za kažnjavanje.
Odgovor na 3. prigovor: ti se stupnjevi srdžbe razlikuju prema učinku srdžbe, a ne prema različitu usavršenju samoga pokreta srdžbe.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.