Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 46, a. 7

Odnosi li se srdžba samo prema onima prema kojima postoji pravednost

Prigovor 1. Čini se da srdžba nije samo prema onima prema kojima je pravednost. Nema naime čovjekove pravednosti prema nerazumnim stvarima. Pa ipak se čovjek katkad srdi na nerazumne stvari, na primjer kada pisar u srdžbi baci pero, ili konjanik udari konja. Dakle, srdžba nije samo prema onima prema kojima je pravednost.

Prigovor 2. „Nadalje, nema čovjekove pravednosti prema samome sebi, niti prema onome što je njegovo vlastito“, kako se kaže u V. Ethic. No čovjek se katkad srdi na samoga sebe, kao pokajnik zbog grijeha; otuda se kaže u Ps 4: „Srdite se i ne griješite“. Dakle, srdžba nije samo prema onima prema kojima je pravednost.

Prigovor 3. Nadalje, pravednost i nepravednost može biti nekoga prema čitavu nekom rodu ili prema čitavoj nekoj zajednici, na primjer kada je grad nekoga povrijedio. No srdžba nije prema nekome rodu, nego samo prema nečemu pojedinačnom, kako kaže Filozof u II. Rhetoric. Dakle, srdžba u pravom smislu nije prema onima prema kojima je pravednost i nepravednost.

Naprotiv, protivno se može uzeti od Filozofa u II. Rhetoric.

Odgovaram: treba reći da, kako je gore rečeno, srdžba želi zlo ukoliko ima narav pravedne osvete. I stoga je srdžba prema istima prema kojima je pravednost i nepravednost. Naime nanijeti osvetu pripada pravednosti, a povrijediti nekoga pripada nepravednosti. Stoga kako sa strane uzroka, koji je uvreda nanesena od drugoga, tako i sa strane osvete, koju želi rasrđeni, očito je da srdžba pripada prema istima prema kojima i pravednost i nepravednost.

Odgovor na 1. prigovor: kako je gore rečeno, srdžba, premda je s razumom, može ipak postojati i u nerazumnim životinjama, koje su lišene razuma, ukoliko se naravnim nagonom po uobrazilji pokreću na nešto slično djelima razuma. Tako se dakle, budući da je u čovjeku i razum i uobrazilja, na dva načina u čovjeku može pojaviti pokret srdžbe: na jedan način iz same uobrazilje koja javlja povredu. I tako nastaje neki pokret srdžbe također prema nerazumnim i neživim stvarima, prema sličnosti onoga pokreta koji je u životinjama protiv bilo čega škodljivoga. Na drugi način iz razuma koji javlja povredu. I tako, kako Filozof kaže u II. Rhetoric., „nipošto ne može postojati srdžba prema neosjetilnim stvarima, niti prema mrtvima“. Kako zato što ne osjećaju bol, što ponajviše traže rasrđeni u onima na koje se srde; tako također zato što prema njima nema osvete, budući da nije njihovo nanositi nepravdu.

Odgovor na 2. prigovor: kako Filozof kaže u V. Ethic., „postoji neka prenesena pravednost i nepravednost čovjeka prema samome sebi“, ukoliko naime razum vlada nad srditim i požudnim dijelom. I prema tome se također za čovjeka kaže da nad samim sobom izvršava osvetu, i dosljedno da se na samoga sebe srdi. No u pravom smislu i po sebi ne događa se da se netko srdi na samoga sebe.

Odgovor na 3. prigovor: Filozof u II. Rhetoric. navodi jednu razliku između mržnje i srdžbe: to da „mržnja može biti prema nekome rodu, kao što mrzimo sav rod razbojnika; ali srdžba je samo prema nečemu pojedinačnom“. Čemu je razlog to što se mržnja uzrokuje time što se kakvoća neke stvari shvaća kao nesuglasna našem stanju, a to može biti ili u općem ili u pojedinačnom. No srdžba se uzrokuje time što nas je netko povrijedio svojim činom. Čini su pak svi pojedinačni. I stoga je srdžba uvijek oko nečega pojedinačnoga. No kada nas je čitav grad povrijedio, čitav se grad računa kao jedno pojedinačno.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.