I-II, q. 46, a. 6
Je li srdžba teža od mržnje
Prigovor 1. Čini se da je srdžba teža od mržnje. Kaže se naime u Izr 27 da „srdžba nema milosrđa, niti bijes kad provali“. Mržnja pak katkad ima milosrđa. Dakle, srdžba je teža od mržnje.
Prigovor 2. Nadalje, veće je trpjeti zlo i zbog zla bolovati, nego jednostavno trpjeti. No onomu tko nekoga mrzi dostaje da onaj koga mrzi trpi zlo; a rasrđenomu ne dostaje, nego traži da to spozna i zbog toga boluje, kako kaže Filozof u II. Rhetoric. Dakle, srdžba je teža od mržnje.
Prigovor 3. Nadalje, što se više toga stječe za nastanak nečega, to se čini postojanijim, kao što je trajniji habitus koji se uzrokuje iz više čina. No srdžba se uzrokuje iz stjecanja više strasti, kako je gore rečeno, a mržnja ne. Dakle, srdžba je postojanija i teža od mržnje.
Naprotiv, Augustin u Pravilu uspoređuje mržnju s gredom, a srdžbu s trunom.
Odgovaram: treba reći da se vrsta strasti, i njezin pojam, prosuđuje iz objekta. Objekt je pak srdžbe i mržnje po subjektu isti, jer kao što onaj tko mrzi želi zlo onomu koga mrzi, tako i rasrđeni onomu na koga se srdi. Ali ne s istoga razloga: onaj naime tko mrzi želi zlo neprijatelja ukoliko je zlo; a rasrđeni želi zlo onoga na koga se srdi ne ukoliko je zlo, nego ukoliko ima neku narav dobra, naime ukoliko to smatra pravednim, time što je osvetno. Otuda je također gore rečeno da mržnja biva po primjeni zla na zlo, a srdžba po primjeni dobra na zlo. Bjelodano je pak da željeti zlo pod vidom pravednoga ima manje od naravi zla nego htjeti zlo nekome jednostavno. Htjeti naime zlo nekome pod vidom pravednoga može biti i prema kreposti pravednosti, ako se pokorava zapovijedi razuma; ali srdžba u tome samo zakazuje što ne sluša zapovijed razuma u osveti. Stoga je očito da je mržnja mnogo gora i teža od srdžbe.
Odgovor na 1. prigovor: u srdžbi i mržnji dvoje se može razmatrati, naime samo ono što se želi, i jakost želje. S obzirom dakle na ono što se želi, srdžba ima više milosrđa nego mržnja. Budući naime da mržnja želi zlo drugoga po sebi, nikakvom se mjerom zla ne zasićuje, jer ono što se po sebi želi, bez mjere se želi, kako Filozof kaže u I. Politic., kao lakomac za bogatstvom. Otuda se kaže u Sir 12: „Neprijatelj ako nađe vrijeme, neće se zasititi krvi“. Ali srdžba ne želi zlo osim pod vidom pravedne osvete. Stoga kada naneseno zlo prijeđe mjeru pravednosti prema procjeni onoga tko se srdi, tada se smiluje. Otuda Filozof kaže u II. Rhetoric. da će se „rasrđeni, ako se dogodi mnogo zla, smilovati, a onaj tko mrzi nipošto“. S obzirom pak na jakost želje, srdžba više isključuje milosrđe nego mržnja, jer je pokret srdžbe silovitiji zbog raspaljenosti žuči. Otuda se odmah dodaje: „Tko će podnijeti navalu raspaljena duha?“
Odgovor na 2. prigovor: kako je rečeno, rasrđeni želi zlo nekome ukoliko ima narav pravedne osvete. Osveta pak biva nanošenjem kazne. No od naravi je kazne da bude protivna volji, i da zadaje muku, i da se nanosi za neku krivnju. I stoga rasrđeni to želi: da onaj komu nanosi štetu to opazi, i da boluje, i da spozna da mu to dolazi zbog nepravde koju je nanio. No onaj tko mrzi za to nimalo ne mari, jer želi zlo drugoga ukoliko je takvo. Nije pak točno da je ono zbog čega se tko žalosti gore: naime nepravednost i nerazboritost, premda su zla, budući da su ipak dragovoljna, ne žaloste one u kojima jesu, kako kaže Filozof u II. Rhetoric.
Odgovor na 3. prigovor: ono što se uzrokuje iz više uzroka tada je postojanije kada se uzroci uzimaju s istoga razloga; ali jedan uzrok može prevladati mnoge druge. Mržnja pak potječe iz trajnijega uzroka nego srdžba. Srdžba naime potječe iz nekoga uzbuđenja duše zbog nanesene uvrede; a mržnja proizlazi iz nekoga čovjekova raspoloženja prema kojemu drži sebi protivnim i škodljivim ono što mrzi. I stoga, kao što strast brže prolazi nego raspoloženje ili habitus, tako srdžba brže prolazi nego mržnja; premda je i mržnja strast koja potječe iz takva raspoloženja. I zbog toga Filozof kaže u II. Rhetoric. da je „mržnja neizlječivija od srdžbe“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.