Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 46, a. 5

Je li srdžba prirodnija od požude

Prigovor 1. Čini se da srdžba nije naravnija od požude. Kao vlastito se naime čovjeku kaže to što je po naravi blaga životinja. No blagost se opire srdžbi, kako kaže Filozof u II. Rhetoric. Dakle, srdžba nije naravnija od požude, nego se čini posve protivnom čovjekovoj naravi.

Prigovor 2. Nadalje, razum se dijeli nasuprot naravi, jer za ono što djeluje prema razumu ne kažemo da djeluje prema naravi. No srdžba je s razumom, a požuda bez razuma, kako se kaže u VII. Ethic. Dakle, požuda je naravnija od srdžbe.

Prigovor 3. Nadalje, srdžba je težnja za osvetom, a požuda je ponajviše težnja za ugodnostima prema dodiru, naime jelom i spolnim stvarima. To je pak čovjeku naravnije od osvete. Dakle, požuda je naravnija od srdžbe.

Naprotiv, Filozof kaže u VII. Ethic. da je „srdžba naravnija od požude“.

Odgovaram: treba reći da se naravnim naziva ono što se uzrokuje od naravi, kako je očito u II. Physic. Stoga se je li neka strast više ili manje naravna može razmatrati samo iz njezina uzroka. Uzrok se pak strasti, kako je gore rečeno, može uzeti dvostruko: na jedan način sa strane objekta; na drugi način sa strane subjekta. Ako se dakle razmatra uzrok srdžbe i požude sa strane objekta, tako je požuda, i to ponajviše za jelom i spolnim stvarima, naravnija od srdžbe, ukoliko je to naravnije od osvete. Ako se pak razmatra uzrok srdžbe sa strane subjekta, tako je na neki način srdžba naravnija, a na neki način požuda. Može se naime narav nekoga čovjeka razmatrati ili prema naravi roda, ili prema naravi vrste, ili prema vlastitom tjelesnom sastavu pojedinca. Ako se dakle razmatra narav roda, koja je narav ovoga čovjeka ukoliko je životinja, tako je naravnija požuda nego srdžba, jer iz same zajedničke naravi čovjek ima neku sklonost težiti za onim što čuva život, bilo s obzirom na vrstu bilo s obzirom na pojedinca. Ako pak razmatramo narav čovjeka sa strane vrste, naime ukoliko je razuman, tako je srdžba čovjeku naravnija nego požuda, ukoliko je srdžba s razumom više nego požuda. Otuda Filozof kaže u IV. Ethic. da je čovječnije kazniti, što pripada srdžbi, nego biti blag, jer svako pojedino biće naravno ustaje protiv protivnoga i škodljivoga. Ako se pak razmatra narav ovoga pojedinca prema vlastitom tjelesnom sastavu, tako je srdžba naravnija od požude, jer naime naravno raspoloženje za srdžbu, koje potječe iz tjelesnoga sastava, lakše slijedi srdžba nego što požuda ili neka druga strast slijedi svoje raspoloženje. Čovjek je naime raspoložen za srdžbu prema tome što ima koleričan tjelesni sastav, a žuč se među ostalim tjelesnim sokovima brže pokreće, jer se prispodobljuje vatri. I stoga je vjerojatnije da će se onaj koji je prema naravnom tjelesnom sastavu raspoložen za srdžbu rasrditi, nego da će onaj koji je raspoložen za žudnju zažudjeti. I zbog toga Filozof kaže u VII. Ethic. da se srdžba više prenosi s roditelja na djecu nego požuda.

Odgovor na 1. prigovor: u čovjeku se može razmatrati i naravni tjelesni sastav sa strane tijela, koji je umjeren; i sam razum. Sa strane dakle tjelesnoga sastava čovjek po svojoj vrsti naravno nema prevlast ni srdžbe ni bilo koje druge strasti, zbog umjerenosti svoga tjelesnog sastava. Druge pak životinje, ukoliko odstupaju od ove kakvoće tjelesnoga sastava prema stanju nekoga krajnjeg tjelesnog sastava, prema tome bivaju i naravno raspoložene za pretjeranost neke strasti, kao lav za smionost, pas za srdžbu, zec za strah, i tako o ostalima. Sa strane pak razuma čovjeku je naravno i srditi se i biti blag, prema tome što razum na neki način uzrokuje srdžbu, ukoliko javlja uzrok srdžbe; a na neki način smiruje srdžbu, ukoliko rasrđeni ne sluša u potpunosti zapovijed razuma, kako je gore rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: sam razum pripada naravi čovjeka. Stoga iz samoga toga što je srdžba s razumom slijedi da je prema nekome načinu čovjeku naravna.

Odgovor na 3. prigovor: taj razlog polazi od srdžbe i požude sa strane objekta.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.