Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 45, a. 2

Kako se smionost odnosi prema nadi

Prigovor 1. Čini se da smionost ne slijedi nadu. Smionost je naime s obzirom na zla i strašne stvari, kako se veli u III. Ethic. Nada pak gleda na dobro, kako je gore rečeno. Dakle, imaju različite objekte i nisu istoga poretka. Dakle, smionost ne slijedi nadu.

Prigovor 2. Nadalje, kao što se smionost protivi strahu, tako očaj nadi. No strah ne slijedi očaj, štoviše očaj isključuje strah, kako Filozof veli u II. Rhetoric. Dakle, smionost ne slijedi nadu.

Prigovor 3. Nadalje, smionost smjera na neko dobro, naime na pobjedu. No težiti prema uzvišenom dobru pripada nadi. Dakle, smionost je isto što i nada. Dakle, ne slijedi nadu.

Naprotiv, Filozof veli u III. Ethic. da su „oni koji su pune nade smjeli“. Čini se dakle da smionost slijedi nadu.

Odgovaram: kako je već više puta rečeno, sve takve duševne strasti pripadaju težnoj moći. Svako se pak gibanje težne moći svodi na traženje ili bježanje. Traženje pak ili bježanje jest nečega i po sebi, i po akcidentu; po sebi je doista traženje dobra, a bježanje od zla; po akcidentu pak može biti traženje zla, zbog nekoga pridruženoga dobra, i bježanje od dobra, zbog nekoga pridruženoga zla. Ono pak što je po akcidentu slijedi ono što je po sebi. I stoga traženje zla slijedi traženje dobra, kao što i bježanje od dobra slijedi bježanje od zla. Ove pak četiri stvari pripadaju četirima strastima, naime traženje dobra pripada nadi, bježanje od zla strahu, nasrtanje na strašno zlo pripada smionosti, a bježanje od dobra pripada očaju. Stoga slijedi da smionost slijedi nadu, iz toga se naime što se netko nada nadvladati prijeteće strašno zlo, iz toga smjelo nasrće na njega. Nakon straha pak slijedi očaj, stoga naime netko očajava što se boji poteškoće koja je oko dobra kojemu se valja nadati.

Odgovor na 1. prigovor: razlog bi slijedio kad bi dobro i zlo bili objekti koji nemaju međusoban poredak. No jer zlo ima neki poredak prema dobru, naime kasnije je od dobra, kao lišenost od habitusa; stoga je smionost, koja nasrće na zlo, poslije nade, koja ide za dobrom.

Odgovor na 2. prigovor: premda je dobro apsolutno prije nego zlo, ipak bježanje po prvotnosti pripada zlu nego dobru, kao što i nasrtanje po prvotnosti pripada dobru nego zlu. I stoga kao što je nada prije nego smionost, tako je strah prije nego očaj. I kao što iz straha ne slijedi uvijek očaj, nego kada je jak; tako iz nade ne slijedi uvijek smionost, nego kada je žestoka.

Odgovor na 3. prigovor: smionost, premda je oko zla kojemu je pridruženo dobro pobjede prema procjeni smjeloga, ipak gleda na zlo, a na pridruženo dobro gleda nada. I slično očaj gleda izravno na dobro, koje izbjegava, a na pridruženo zlo gleda strah. Stoga, vlastito govoreći, smionost nije dio nade, nego njezin učinak, kao što ni očaj nije dio straha, nego njegov učinak. I zbog toga također smionost ne može biti glavna strast.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.