I-II, q. 44, a. 2
Čini li sklonima vijećanju
Prigovor 1. Čini se da strah ne čini sklonima vijećanju. Nije naime istoga činiti sklonima vijećanju i vijećanje ometati. No strah ometa vijećanje, svaka naime strast uznemiruje mir, koji se traži za dobru uporabu razuma. Dakle, strah ne čini sklonima vijećanju.
Prigovor 2. Nadalje, vijećanje je čin razuma koji o budućim stvarima misli i razmatra. No neki je strah onaj koji „izbija misli i pamet iz njezina mjesta uklanja“, kako veli Tulije u IV. De Tusculanis quaest. Dakle, strah ne čini sklonima vijećanju, nego više ometa vijećanje.
Prigovor 3. Nadalje, kao što se vijećanje primjenjuje za izbjegavanje zala, tako se također primjenjuje i za postizanje dobara. No kao što je strah o izbjegavanju zala, tako je nada o postizanju dobara. Dakle, strah ne čini više sklonima vijećanju nego nada.
Naprotiv, Filozof veli u II. Rhetoric. da strah čini sklonima vijećanju.
Odgovaram: netko se može nazvati sklonim vijećanju dvostruko. Na jedan način od volje odnosno brižljivosti za vijećanjem. I tako strah čini sklonima vijećanju. Jer, kako Filozof u III. Ethic. veli, „vijećamo o velikim stvarima, u kojima takoreći samima sebi ne vjerujemo“. Ono pak što ulijeva strah nisu jednostavno zla, nego imaju neku veličinu, kako iz toga što se shvaćaju kao ona koja se teško mogu odbiti; tako također jer se shvaćaju kao postojeća izbliza, kako je već rečeno. Stoga ljudi ponajviše u strahovima traže vijećati. Na drugi se način tko naziva sklonim vijećanju od sposobnosti dobroga vijećanja. I tako niti strah, niti ijedna strast ne čini sklonim vijećanju. Jer čovjeku raspoloženu prema nekoj strasti čini se nešto ili većim ili manjim nego što jest prema istini stvari, kao što se onomu koji ljubi čini boljim ono što ljubi; a onomu koji se boji strašnijim ono čega se boji. I tako iz manjka ispravnosti suda svaka strast, koliko je do nje, ometa sposobnost dobroga vijećanja.
Odgovor na 1. prigovor: i time je jasan odgovor na prvo.
Odgovor na 2. prigovor: koliko je neka strast jača, toliko više čovjek raspoložen prema njoj biva ometen. I stoga kada je strah jak, hoće doista čovjek vijećati, ali se u svojim mislima toliko uznemiruje da vijećanje ne može pronaći. Ako je pak malen strah, koji unosi brižljivost za vijećanjem, a ne uznemiruje mnogo razum; može također pridonijeti sposobnosti dobroga vijećanja, po razlogu brižljivosti koja slijedi.
Odgovor na 3. prigovor: također i nada čini sklonima vijećanju, jer, kako u II. Rhetoric. Filozof veli, „nitko ne vijeća o onome o čemu očajava“; kao niti o nemogućim stvarima, kako se veli u III. Ethic. Strah ipak čini više sklonima vijećanju nego nada. Jer nada je o dobru, ukoliko ga možemo postići, a strah o zlu, ukoliko se jedva može odbiti, i tako strah više gleda na razlog teškoga nego nada. U teškim pak stvarima, ponajviše u onima u kojima se u sebe ne uzdamo, vijećamo, kako je rečeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.