Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 44, a. 1

Čini li strah stezanje

Prigovor 1. Čini se da strah ne čini stezanje. Nastankom naime stezanja, toplina i duhovi povlače se prema unutrašnjosti. No iz mnoštva topline i duhova u unutrašnjosti srce se uzvisuje da bi smjelo nešto napalo, kako je očito u srditih, čija se suprotnost u strahu događa. Dakle, strah ne čini stezanje.

Prigovor 2. Nadalje, kada se duhovi i toplina umnože u unutrašnjosti stezanjem, slijedi da čovjek brizne u glas, kako je očito u onih koji trpe bol. No oni koji se boje ne puštaju glasa, nego više postaju šutljivi. Dakle, strah ne čini stezanje.

Prigovor 3. Nadalje, rumenjenje je neka vrsta straha, kako je gore rečeno. No oni koji se srame crvene se, kako veli Tulije u IV. De Tusculanis quaest., i Filozof u IV. Ethic. Rumenilo pak lica ne svjedoči o stezanju, nego o suprotnome. Dakle, stezanje nije učinak straha.

Naprotiv, Damaščanin veli u III. knjizi da je strah moć prema systoli, to jest prema stezanju.

Odgovaram: kako je gore rečeno, u duševnim je strastima kao formalno samo gibanje težne moći, a kao tvarno tjelesna promjena, od kojih je jedno drugomu razmjerno. Stoga prema sličnosti i razlogu težnoga gibanja slijedi tjelesna promjena. Što se pak tiče životinjskoga gibanja težnje, strah unosi neko stezanje. Razlog je tomu taj što strah proizlazi iz predočivanja nekoga prijetećega zla koje se teško može odbiti, kako je gore rečeno. To pak da se nešto teško može odbiti proizlazi iz slabosti moći, kako je gore rečeno. Moć pak, koliko je slabija, toliko se na manje toga može pružiti. I stoga iz samoga zamišljanja koje uzrokuje strah slijedi neko stezanje u težnji. Kao što također vidimo u umirućih da se narav povlači prema unutrašnjosti, zbog slabosti moći; i vidimo također u gradovima da se, kada se građani boje, povlače od vanjskoga i bježe, koliko mogu, prema unutrašnjosti. I prema sličnosti ovoga stezanja, koje pripada životinjskoj težnji, slijedi također u strahu s obzirom na tijelo stezanje topline i duhova prema unutrašnjosti.

Odgovor na 1. prigovor: kako Filozof veli u knjizi Problemata, premda se u onih koji se boje povlače duhovi od vanjskoga prema unutrašnjosti, nije ipak isto kretanje duhova u srditih i onih koji se boje. Naime, u srditih, zbog topline i suptilnosti duhova, koji proizlaze iz težnje za osvetom, iznutra biva kretanje duhova od donjega prema gornjemu, i stoga se sabiru duhovi i toplina oko srca. Iz čega slijedi da srditi postaju spremni i smjeli za napad. No u onih koji se boje, zbog hladnoće koja zgušnjava, duhovi se kreću od gornjega prema donjemu, koja doista hladnoća nastaje iz zamišljanja manjka moći. I stoga se ne umnažaju toplina i duhovi oko srca, nego više od srca bježe. I zbog toga oni koji se boje ne napadaju spremno, nego više bježe.

Odgovor na 2. prigovor: prirodno je svakomu tko trpi bol, bilo čovjeku bilo životinji, da se služi kojom god pomoći može za odbijanje prisutnoga škodljivoga koje nanosi bol, stoga vidimo da životinje koje trpe bol udaraju ili raljama ili rogovima. Najveća je pak pomoć za sve u životinja toplina i duhovi. I stoga u boli narav čuva toplinu i duhove iznutra, da bi se time služila za odbijanje škodljivoga. I stoga Filozof veli u knjizi Problemata da je, kada se iznutra umnože duhovi i toplina, nužno da se izbace kroz glas. I zbog toga oni koji trpe bol jedva se mogu suzdržati da ne viču. No u onih koji se boje biva kretanje unutarnje topline i duhova od srca prema donjemu, kako je rečeno. I stoga se strah protivi tvorbi glasa, koja biva po izbacivanju duhova prema gornjemu kroz usta. I zbog toga strah čini šutljivima. I otuda je također to što strah čini da dršću, kako veli Filozof u knjizi Problemata.

Odgovor na 3. prigovor: smrtne se opasnosti ne protive samo životinjskoj težnji, nego se također protive i naravi. I zbog toga u takvu strahu ne biva samo stezanje s obzirom na težnju, nego također i s obzirom na tjelesnu narav, tako se naime raspolaže životinja iz zamišljanja smrti stežući toplinu prema unutrašnjosti, kao kada prirodno prijeti smrt. I otuda je to što oni koji se boje smrti blijede, kako se veli u IV. Ethic. No zlo kojega se boji stidljivost ne suprotstavlja se naravi, nego samo životinjskoj težnji. I stoga biva doista stezanje prema životinjskoj težnji, no ne prema tjelesnoj naravi, nego se više duša, takoreći u sebi stegnuta, bavi kretanjem duhova i topline, stoga biva njihovo rasprostiranje prema vanjskomu. I zbog toga oni koji se srame crvene se.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.