I-II, q. 42, a. 4
Može li se sam strah bojati
Prigovor 1. Čini se da se strah ne može bojati. Sve naime što se boji bojeći se čuva, da se ne izgubi, kao što onaj koji se boji izgubiti zdravlje bojeći se čuva ga. Ako bi se dakle strah bojao, bojeći se čovjek bi čuvao sebe da se ne boji. Što se čini neprikladnim.
Prigovor 2. Nadalje, strah je neko bježanje. No ništa ne bježi od samoga sebe. Dakle, strah se ne boji straha.
Prigovor 3. Nadalje, strah je o budućemu. No onaj koji se boji već ima strah. Dakle, ne može se bojati straha.
Naprotiv, čovjek može ljubiti ljubav i boljeti se zbog boli. Dakle, također s jednakim razlogom može se bojati straha.
Odgovaram: kako je rečeno, samo ono ima razlog strašnoga što proizlazi iz izvanjskoga uzroka, no ne ono što proizlazi iz naše volje. Strah pak dijelom proizlazi iz izvanjskoga uzroka, a dijelom potpada pod volju. Proizlazi doista iz izvanjskoga uzroka ukoliko je neka strast koja slijedi predočivanje prijetećega zla. I prema ovome netko se može bojati straha, da mu naime ne zaprijeti nužnost bojanja, zbog navaljivanja nekoga nadmoćnoga zla. Potpada pak pod volju ukoliko se niža težnja pokorava razumu, stoga čovjek može strah odbiti. I prema ovome strah se ne može bojati, kako veli Augustin u knjizi Octoginta trium quaest. No jer bi se razlozima koje on navodi netko mogao poslužiti da pokaže kako se strah ni na koji način ne boji, stoga valja na njih odgovoriti.
Odgovor na 1. prigovor: nije svaki strah jedan strah, nego su prema različitim stvarima koje se boje različiti strahovi. Ništa dakle ne priječi da se jednim strahom netko sačuva od drugoga straha, i tako sačuva sebe nebojećim se onim strahom.
Odgovor na 2. prigovor: budući da je drugi strah kojim se boji prijeteće zlo, a drugi strah kojim se boji sam strah od prijetećega zla; ne slijedi da isto bježi od samoga sebe, ili da je isto bježanje od samoga sebe.
Odgovor na 3. prigovor: zbog već rečene različitosti strahova, prisutnim se strahom čovjek može bojati budućega straha.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.