Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 42, a. 3

Je li strah o zlu krivnje

Prigovor 1. Čini se da strah može biti o zlu krivnje. Veli naime Augustin u tumačenju Ivanove poslanice da „čednim strahom čovjek se boji odvojenja od Boga“. No ništa nas ne odvaja od Boga osim krivnja; prema onome iz Iz 59: „Grijesi vaši rastaviše vas od Boga vašega“. Dakle, strah može biti o zlu krivnje.

Prigovor 2. Nadalje, Tulije veli u IV. De Tusculanis quaest. da se „onih stvari bojimo kada su buduće, zbog čije se prisutnosti žalostimo“. No o zlu se krivnje netko može boljeti ili žalostiti. Dakle, također se zla krivnje netko može bojati.

Prigovor 3. Nadalje, nada se suprotstavlja strahu. No nada može biti o dobru kreposti, kako je očito po Filozofu u IX. Ethic. I Apostol veli u Gal 5: „Uzdajem se u vas u Gospodinu da nećete ništa drugo misliti“. Dakle, također i strah može biti o zlu krivnje.

Prigovor 4. Nadalje, stidljivost je neka vrsta straha, kako je gore rečeno. No stidljivost je o sramotnu djelu. Što je zlo krivnje. Dakle, i strah.

Naprotiv, Filozof veli u II. Rhetoric. da se „ne boje sva zla, recimo ako će tko biti nepravedan ili spor“.

Odgovaram: kako je gore rečeno, kao što je objekt nade buduće uzvišeno dobro koje tko može postići; tako je strah o budućem uzvišenom zlu koje se ne može lako izbjeći. Iz čega se može uzeti da ono što posve potpada pod našu moć i volju nema razlog strašnoga, nego je samo ono strašno što ima izvanjski uzrok. Zlo pak krivnje za vlastiti uzrok ima ljudsku volju. I stoga vlastito nema razlog strašnoga. No jer ljudska volja od nečega izvanjskoga može biti nagnuta na griješenje; ako to što naginje ima veliku snagu za naginjanje, prema ovome moći će postojati strah o zlu krivnje ukoliko je od izvanjskoga uzroka, recimo kada se netko boji boraviti u društvu zlih, da ne bi od njih bio naveden na griješenje. No vlastito govoreći, u takvu raspoloženju čovjek se više boji zavođenja nego krivnje prema vlastitom razlogu, to jest ukoliko je dragovoljna, jer tako nema to da se boji.

Odgovor na 1. prigovor: odvojenje od Boga neka je kazna koja slijedi grijeh, a svaka je kazna na neki način od izvanjskoga uzroka.

Odgovor na 2. prigovor: žalost i strah u jednome se slažu, jer je i jedno i drugo o zlu, no razlikuju se u dvome. U jednome doista jer je žalost o prisutnom zlu, a strah o budućem zlu. U drugome pak jer žalost, budući da je u požudnom dijelu, gleda na zlo apsolutno, stoga može biti o bilo kojem zlu, bilo malome bilo velikome. Strah pak, budući da je u srditom dijelu, gleda na zlo s nekom uzvišenošću odnosno poteškoćom, koja se uklanja ukoliko nešto potpada pod volju. I stoga se ne bojimo svih stvari koje su buduće o kojima se žalostimo kada su prisutne, nego nekih, onih naime koje su uzvišene.

Odgovor na 3. prigovor: nada je o dobru koje tko može postići. Može pak netko postići dobro ili po sebi, ili po drugome, i stoga nada može biti o činu kreposti, koji je uspostavljen u našoj moći. No strah je o zlu koje ne potpada pod našu moć, i stoga je uvijek zlo koje se boji od izvanjskoga uzroka. Dobro pak kojemu se nada može biti i od unutarnjega uzroka, i od izvanjskoga uzroka.

Odgovor na 4. prigovor: kako je gore rečeno, stidljivost nije strah o samom činu grijeha, nego o sramoti ili ozloglašenosti koja ga slijedi, a koja je od izvanjskoga uzroka.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.