I-II, q. 42, a. 2
Je li zlo naravi objekt straha
Prigovor 1. Čini se da strah nije o zlu naravi. Filozof naime veli u II. Rhetoric. da „strah čini sklonima vijećanju“. No ne vijećamo o onome što od naravi biva, kako se veli u III. Ethic. Dakle, strah nije o zlu naravi.
Prigovor 2. Nadalje, prirodni nedostaci uvijek čovjeku prijete, kao smrt i drugo tome slično. Ako bi dakle o takvim zlima bio strah, trebalo bi da čovjek uvijek bude u strahu.
Prigovor 3. Nadalje, narav ne pokreće na suprotno. No zlo naravi proizlazi iz naravi. Dakle, to da se tko bojeći izbjegava takvo zlo, nije od naravi. Prirodni dakle strah nije o zlu naravi; pod koji se ipak čini da ovo zlo pripada.
Naprotiv, Filozof veli u III. Ethic. da je među svim stvarima najstrašnija smrt, koja je zlo naravi.
Odgovaram: kako Filozof veli u II. Rhetoric., strah proizlazi „iz predočivanja budućega kvarećega ili rastužujućega zla“. Kao što je pak rastužujuće zlo ono što se protivi volji; tako je kvareće zlo ono što se protivi naravi. I to je zlo naravi. Stoga o zlu naravi može biti strah. No valja uzeti u obzir da je zlo naravi katkad od prirodnoga uzroka, i tada se naziva zlom naravi, ne samo zato što lišava dobra naravi, nego također zato što je učinak naravi; kao prirodna smrt i drugi takvi nedostaci. Katkad pak zlo naravi proizlazi iz neprirodnoga uzroka, kao smrt koja se nasilno nanosi od progonitelja. I na oba se načina zlo naravi na neki način boji, a na neki način ne boji. Budući da naime strah proizlazi iz predočivanja budućega zla, kako veli Filozof; ono što uklanja predočivanje budućega zla isključuje također i strah. To pak da se neko zlo ne pokazuje kao buduće može nastati iz dvoga. Na jedan doista način iz toga što je udaljeno i daleko, jer to, zbog udaljenosti, zamišljamo kao nebuduće. I stoga se ili ne bojimo, ili se malo bojimo. Jer kako Filozof veli u II. Rhetoric., „ono što je veoma daleko ne boji se; svi naime znaju da će umrijeti, no jer nije blizu, ništa ne mare“. Na drugi se način procjenjuje neko zlo koje je buduće kao nebuduće zbog nužnosti, koja čini da se ono procjenjuje kao prisutno. Stoga Filozof veli u II. Rhetoric. da se „oni kojima se već glava siječe ne boje“, videći da im prijeti nužnost smrti; no „za to da bi se tko bojao, treba biti prisutna neka nada u spasenje“. Tako se dakle zlo naravi ne boji, jer se ne shvaća kao buduće. Ako se pak zlo naravi, koje je kvareće, shvati kao blisko, i ipak s nekom nadom u izbavljenje, tada će se bojati.
Odgovor na 1. prigovor: zlo naravi katkad ne proizlazi od naravi, kako je rečeno. Prema tome ipak što od naravi proizlazi, premda se ne može posve izbjeći, može se ipak odgoditi. I pod tom nadom može postojati vijećanje o njegovu izbjegavanju.
Odgovor na 2. prigovor: zlo naravi, premda uvijek prijeti, ne prijeti ipak uvijek izbliza. I stoga se ne boji uvijek.
Odgovor na 3. prigovor: smrt i drugi nedostaci naravi proizlaze od opće naravi, kojima se ipak pojedinačna narav odupire koliko može. I tako je iz nagnuća pojedinačne naravi bol i žalost o takvim zlima kada su prisutna; a strah ako prijete u budućnosti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.