I-II, q. 41, a. 3
Postoji li neki prirodni strah
Prigovor 1. Čini se da je neki strah prirodan. Veli naime Damaščanin u III. knjizi da „postoji neki prirodni strah, kada duša ne želi biti odvojena od tijela“.
Prigovor 2. Nadalje, strah nastaje iz ljubavi, kako je rečeno. No postoji neka prirodna ljubav, kako Dionizije veli u IV. poglavlju De div. nom. Dakle, također postoji neki prirodni strah.
Prigovor 3. Nadalje, strah se suprotstavlja nadi, kako je gore rečeno. No postoji neka nada naravi, kako je očito po onome što se veli u Rim 4 o Abrahamu, da je protiv nade naravi, u nadu milosti vjerovao. Dakle, također postoji neki strah naravi.
Naprotiv, ono što je prirodno zajednički se nalazi u živim i neživim stvarima. No strah se ne nalazi u neživim stvarima. Dakle, strah nije prirodan.
Odgovaram: neko se gibanje naziva prirodnim jer k njemu naginje narav. No to biva dvostruko. Na jedan način, da se cjelina dovršava od naravi, bez ikakva djelovanja spoznajne moći, kao što je kretati se gore prirodno gibanje vatre, a rasti prirodno gibanje životinja i biljaka. Na drugi se način naziva prirodnim gibanje k kojemu narav naginje, premda se ne dovršava osim po spoznaji, jer, kako je gore rečeno, gibanja spoznajne i težne moći svode se na narav, kao na prvo načelo. I na ovaj način, također sami čini spoznajne moći, kao razumijevati, osjećati i sjećati se, i također gibanja životinjske težnje, katkad se nazivaju prirodnima. I na ovaj se način može nazvati prirodni strah. I razlikuje se od neprirodnoga straha prema različitosti objekta. Postoji naime, kako Filozof veli u II. Rhetoric., strah od kvarećega zla, koje narav izbjegava zbog prirodne želje za bitkom, i takav se strah naziva prirodnim. Postoji opet od rastužujućega zla, koje se ne protivi naravi, nego želji težnje, i takav strah nije prirodan. Kao što su i gore ljubav, požuda i naslada razlikovane po prirodnom i neprirodnom. No prema prvom prihvaćanju prirodnoga, valja znati da se neke od duševnih strasti katkad nazivaju prirodnima, kao ljubav, želja i nada, a druge se prirodnima ne mogu nazvati. I to stoga što ljubav i mržnja, želja i bježanje, unose neko nagnuće k slijeđenju dobra i izbjegavanju zla; koje doista nagnuće pripada također i prirodnoj težnji. I stoga postoji neka prirodna ljubav, a želja ili nada može se na neki način reći također i u prirodnim stvarima koje su bez spoznaje. No druge duševne strasti unose neka gibanja za koja ni na koji način ne dostaje prirodno nagnuće. Ili zato što je po razlogu ovih strasti osjet odnosno spoznaja, kao što je rečeno da se spoznaja traži za razlog naslade i boli, stoga one stvari koje su bez spoznaje ne mogu se nazivati da se naslađuju ili bole. Ili zato što su takva gibanja protiv razloga prirodnoga nagnuća, recimo to što očaj izbjegava dobro zbog neke poteškoće; a strah izbjegava napad suprotnoga zla, k čemu postoji prirodno nagnuće. I stoga se takve strasti ni na koji način ne pripisuju neživim stvarima.
Odgovor na prigovore: i time je jasan odgovor na prigovore.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.