I-II, q. 41, a. 4
O vrstama straha
Prigovor 1. Čini se da Damaščanin neprikladno navodi šest vrsta straha, naime „tromost, rumenjenje, stidljivost, divljenje, zaprepaštenje, tjeskobnu borbu“. Jer kako Filozof veli u II. Rhetoric., „strah je o rastužujućem zlu“. Dakle, vrste straha moraju odgovarati vrstama žalosti. Postoje pak četiri vrste žalosti, kako je gore rečeno. Dakle, samo bi trebale biti četiri vrste straha, koje njima odgovaraju.
Prigovor 2. Nadalje, ono što počiva u našem činu podvrgava se našoj moći. No strah je o zlu koje nadilazi našu moć, kako je rečeno. Dakle, tromost, rumenjenje i stidljivost, koji gledaju na naše djelovanje, ne bi se trebali postavljati kao vrste straha.
Prigovor 3. Nadalje, strah je o budućemu, kako je rečeno. No stidljivost je o sramotnom činu koji je već počinjen, kako Grgur Nisenski veli. Dakle, stidljivost nije vrsta straha.
Prigovor 4. Nadalje, strah nije osim o zlu. No divljenje i zaprepaštenje jesu o velikome i neobičnome, bilo dobru bilo zlu. Dakle, divljenje i zaprepaštenje nisu vrste straha.
Prigovor 5. Nadalje, filozofi su iz divljenja potaknuti na istraživanje istine, kako se veli na početku Metaphys. Strah pak ne pokreće na istraživanje, nego više na bježanje. Dakle, divljenje nije vrsta straha.
Naprotiv, no u prilog suprotnomu neka dostaje autoritet Damaščanina i Grgura Nisenskoga.
Odgovaram: kako je rečeno, strah je o budućem zlu koje nadilazi moć onoga koji se boji, tako naime da mu se ne može oduprijeti. Kao pak dobro čovjeka, tako se i zlo može razmatrati ili u samom njegovu djelovanju, ili u vanjskim stvarima. U djelovanju pak samoga čovjeka može se dvostruko zlo bojati. Prvo doista, trud koji otežava narav. I tako nastaje tromost, kada naime netko izbjegava raditi, zbog straha od prekomjerna truda. Drugo, sramota koja vrijeđa mišljenje. I tako, ako se sramota boji u činu koji valja počiniti, jest rumenjenje; ako je pak o sramotnome već učinjenome, jest stidljivost. Zlo pak koje se u vanjskim stvarima sastoji iz trostrukoga razloga može nadilaziti čovjekovu sposobnost za odupiranje. Prvo doista, po razlogu svoje veličine, kada naime netko razmatra neko veliko zlo, čiji ishod ne dostaje razmotriti. I tako je divljenje. Drugo, po razlogu neuobičajenosti, jer se naime neko neobično zlo našem razmatranju nudi, i tako je veliko po našoj procjeni. I na ovaj način postoji zaprepaštenje, koje se uzrokuje iz neobične predodžbe. Na treći način, po razlogu nepredvidivosti, jer se naime ne može predvidjeti, kao što se boje buduće nesreće. I takav se strah naziva tjeskobnom borbom.
Odgovor na 1. prigovor: one vrste žalosti koje su gore navedene ne uzimaju se prema različitosti objekta, nego prema učincima, i prema nekim posebnim razlozima. I stoga ne mora biti da one vrste žalosti odgovaraju ovim vrstama straha, koje se uzimaju prema vlastitoj diobi objekta samoga straha.
Odgovor na 2. prigovor: djelovanje prema tome što već biva podvrgava se moći djelatnika. No nešto se oko djelovanja može razmatrati što nadilazi sposobnost djelatnika, zbog čega netko izbjegava radnju. I prema ovome, tromost, rumenjenje i stidljivost postavljaju se kao vrste straha.
Odgovor na 3. prigovor: o prošlom se činu može bojati buduća poruga ili prijekor. I prema ovome, stidljivost je vrsta straha.
Odgovor na 4. prigovor: nije svako divljenje i zaprepaštenje vrsta straha, nego divljenje koje je o veliku zlu, i zaprepaštenje koje je o neobičnu zlu. Ili se može reći da, kao što tromost izbjegava trud vanjskoga djelovanja, tako divljenje i zaprepaštenje izbjegavaju poteškoću razmatranja velike i neobične stvari, bilo da je dobra bilo zla, tako da se na ovaj način odnose divljenje i zaprepaštenje prema činu razuma, kao tromost prema vanjskom činu.
Odgovor na 5. prigovor: onaj koji se divi izbjegava u sadašnjosti dati sud o onome čemu se divi, bojeći se manjka, no u budućnosti istražuje. Onaj pak koji je zaprepašten boji se i u sadašnjosti suditi, i u budućnosti istraživati. Stoga je divljenje početak filozofiranja, no zaprepaštenje je zapreka filozofskomu razmatranju.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.