I-II, q. 39, a. 2
Može li biti plemenito dobro
Prigovor 1. Čini se da žalost nema razlog plemenitoga dobra. Jer ono što vodi u podzemlje protivi se plemenitomu. No kako Augustin veli u XII. Super Gen. ad Litt., „čini se da se Jakov ovoga bojao, da se ne bi prevelikom žalošću tako uznemirio da ne pođe k počinku blaženih, nego u podzemlje grješnika“. Dakle, žalost nema razlog plemenitoga dobra.
Prigovor 2. Nadalje, plemenito dobro ima razlog hvalevrijednoga i zaslužnoga. No žalost umanjuje razlog hvale i zasluge, jer Apostol veli u 2 Kor 9: „Svatko kako je odlučio u svojemu srcu, ne sa žalošću ili iz prisile“. Dakle, žalost nije plemenito dobro.
Prigovor 3. Nadalje, kako Augustin veli u XIV. De Civ. Dei, „žalost je o onome što se događa protiv naše volje“. No ne htjeti ono što se sada događa jest imati volju koja se protivi božanskomu uređenju, čijoj su providnosti podložne sve stvari koje se čine. Budući da dakle suglasnost ljudske volje s božanskom pripada ispravnosti volje, kako je gore rečeno; čini se da se žalost protivi ispravnosti volje. I tako nema razlog plemenitoga.
Naprotiv, sve što zaslužuje nagradu vječnoga života ima razlog plemenitoga. No žalost je takva, kako je očito po onome što se veli u Mt 5: „Blaženi koji tuguju, jer će se utješiti“. Dakle, žalost je plemenito dobro.
Odgovaram: prema onomu razlogu po kojemu je žalost dobra, može biti plemenito dobro. Rečeno je naime da je žalost dobra prema spoznaji i odbijanju zla. Koje doista dvoje u tjelesnoj boli svjedoči o dobroti naravi, iz koje proizlazi to što osjet osjeća, a narav izbjegava štetno, što uzrokuje bol. U unutarnjoj pak žalosti spoznaja zla katkad je po pravom sudu razuma; a odbijanje zla jest po dobro raspoloženoj volji koja se gnuša zla. Svako pak plemenito dobro proizlazi iz ovoga dvoga, naime iz ispravnosti razuma i volje. Stoga je očito da žalost može imati razlog plemenitoga dobra.
Odgovor na 1. prigovor: sve duševne strasti valja ravnati prema pravilu razuma, koji je korijen plemenitoga dobra. Koje nadilazi neumjerena žalost, o kojoj govori Augustin. I stoga odstupa od razloga plemenitoga dobra.
Odgovor na 2. prigovor: kao što žalost zbog zla proizlazi iz prave volje i razuma, koji se gnušaju zla; tako žalost zbog dobra proizlazi iz izopačena razuma i volje, koji se gnušaju dobra. I stoga takva žalost ometa hvalu ili zaslugu plemenitoga dobra, kao kad tko sa žalošću daje milostinju.
Odgovor na 3. prigovor: neke se stvari u sadašnjosti događaju koje ne bivaju po Božjoj volji, nego po Božjem dopuštenju, kao grijesi. Stoga volja koja se protivi grijehu koji postoji ili u njoj ili u drugome ne razilazi se s voljom Božjom. Kaznena pak zla u sadašnjosti se događaju također po Božjoj volji. Ipak se za ispravnost volje ne zahtijeva da ih čovjek po sebi hoće, nego samo da se ne opire poretku božanske pravednosti, kako je gore rečeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.