I-II, q. 38, a. 2
Ublažava li se plačem
Prigovor 1. Čini se da plač ne ublažava žalost. Nijedan naime učinak ne umanjuje svoj uzrok. No plač, ili jecaj, jest učinak žalosti. Dakle, ne umanjuje žalost.
Prigovor 2. Nadalje, kao što je plač ili jecaj učinak žalosti, tako je smijeh učinak veselja. No smijeh ne umanjuje veselje. Dakle, plač ne ublažava žalost.
Prigovor 3. Nadalje, u plaču nam se prikazuje zlo koje rastužuje. No predodžba rastužujuće stvari povećava žalost, kao što predodžba nasladne stvari povećava veselje. Dakle, čini se da plač ne ublažava žalost.
Naprotiv, Augustin veli u IV. Confess. da kada je žalovao zbog smrti prijatelja, „u samim jecajima i suzama bio mu je malen počinak“.
Odgovaram: suze i jecaji prirodno ublažavaju žalost. I to iz dvostrukoga razloga. Prvo doista, jer svako škodljivo iznutra zatvoreno više muči, jer se više umnaža usmjerenost duše oko njega, no kada se prema vanjskome širi, tada se usmjerenost duše prema vanjskome na neki način raspršuje, i tako se unutarnja bol umanjuje. I zbog toga, kada ljudi koji su u žalostima izvana svoju žalost očituju ili plačem ili jecajem, ili također riječju, ublažava se žalost. Drugo, jer je čovjeku uvijek djelovanje prikladno prema stanju u kojemu jest njemu nasladno. Plač pak i jecaji neka su djelovanja prikladna rastuženome ili onome koji boli. I stoga mu postaju nasladna. Budući da dakle svaka naslada na neki način ublažava žalost ili bol, kako je rečeno, slijedi da se jadikovanjem i jecajem žalost ublažava.
Odgovor na 1. prigovor: sam se odnos uzroka prema učinku protivi odnosu onoga što rastužuje prema rastuženome, jer svaki je učinak prikladan svojemu uzroku, i dosljedno mu je nasladan; a ono što rastužuje protivi se rastuženome. I stoga učinak žalosti ima suprotan odnos prema rastuženome nego što ga ima ono što rastužuje prema njemu. I zbog toga ublažava se žalost po učinku žalosti, zbog rečene suprotnosti.
Odgovor na 2. prigovor: odnos je učinka prema uzroku sličan odnosu onoga što naslađuje prema naslađenome, jer se na objema stranama nalazi prikladnost. Svako pak slično povećava svoje slično. I stoga se smijehom i drugim učincima veselja veselje povećava, osim možda po akcidentu, zbog pretjeranosti.
Odgovor na 3. prigovor: predodžba rastužujuće stvari, koliko je do nje, sposobna je povećati žalost, no iz toga samoga što čovjek zamišlja da čini ono što mu odgovara prema takvu stanju, nastaje otuda neka naslada. I s istim razlogom, ako se komu potkrade smijeh u stanju u kojemu mu se čini da treba tugovati, zbog toga samoga boli ga, kao da čini ono što ne odgovara, kako Tulije veli u III. De Tuscul. quaestionibus.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.