Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 38, a. 1

Ublažava li se bol ili žalost svakom nasladom

Prigovor 1. Čini se da svaka naslada ne ublažava svaku bol odnosno žalost. Naslada naime ne ublažava žalost osim ukoliko joj se protivi, jer lijekovi se vrše po suprotnostima, kako se veli u II. Ethic. No ne protivi se svaka naslada svakoj žalosti, kako je gore rečeno. Dakle, svaka naslada ne ublažava svaku žalost.

Prigovor 2. Nadalje, ono što uzrokuje žalost ne ublažava žalost. No neke naslade uzrokuju žalost, jer, kako se veli u IX. Ethic., „zao se čovjek žalosti što se naslađivao“. Dakle, svaka naslada ne ublažava žalost.

Prigovor 3. Nadalje, Augustin veli u IV. Confess. da je sam pobjegao iz domovine, u kojoj je običavao boraviti sa svojim već umrlim prijateljem, „jer su ga manje tražile njegove oči ondje gdje ga nisu običavale gledati“. Iz čega se može uzeti da ono u čemu su nam umrli ili odsutni prijatelji sudjelovali nama, koji žalimo zbog njihove smrti ili odsutnosti, postaje tegobno. No ponajviše su sudjelovali s nama u nasladama. Dakle, same naslade postaju nama ožalošćenima tegobne. Dakle, svaka naslada ne ublažava svaku žalost.

Naprotiv, Filozof veli u VII. Ethic. da „naslada izgoni žalost, i onu koja je suprotna, i onu koja se nađe, ako je jaka“.

Odgovaram: kako je iz rečenoga očito, naslada je neko mirovanje težnje u prikladnom dobru; a žalost je iz onoga što se protivi težnji. Stoga se tako odnosi naslada prema žalosti u težnim gibanjima kako se u tijelima odnosi počinak prema umoru, koji nastaje iz neke neprirodne promjene, jer i sama žalost unosi neki umor, odnosno bolest težne moći. Kao što dakle svaki počinak tijela pruža lijek protiv svakoga umora, koji proizlazi iz bilo kojega neprirodnoga uzroka; tako svaka naslada pruža lijek za ublažavanje svake žalosti, iz bilo čega da proizlazi.

Odgovor na 1. prigovor: premda se svaka naslada ne protivi svakoj žalosti prema vrsti, protivi se ipak prema rodu, kako je gore rečeno. I stoga se s obzirom na raspoloženje subjekta svaka žalost svakom nasladom može ublažiti.

Odgovor na 2. prigovor: naslade zlih ne uzrokuju žalost u sadašnjosti, nego u budućnosti, ukoliko se naime zli kaju zbog zala o kojima su imali veselje. I ovoj se žalosti pomaže suprotnim nasladama.

Odgovor na 3. prigovor: kada postoje dva uzroka koji naginju k suprotnim gibanjima, svaki drugi ometa, a ipak onaj na kraju pobjeđuje koji je jači i trajniji. U onome pak koji se žalosti o onome u čemu je običavao zajedno s umrlim ili odsutnim prijateljem nalaziti nasladu nalaze se dva uzroka koji pokreću u suprotnome smjeru. Jer ponovno razmišljanje o smrti ili odsutnosti prijatelja naginje k boli, a prisutno dobro naginje k nasladi. Stoga se oboje drugim umanjuje. No ipak, jer jače pokreće osjet prisutnoga nego sjećanje na prošlo, a ljubav prema samome sebi trajnije ostaje nego ljubav prema drugome; otuda je to što na kraju naslada izgoni žalost. Stoga malo niže dodaje ondje Augustin da je „prijašnjim vrstama naslada ustupala njegova bol“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.