Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 37, a. 2

Je li otežanje duha učinak žalosti ili boli

Prigovor 1. Čini se da otežanje duha nije učinak žalosti. Veli naime Apostol u 2 Kor 7: „Gle, upravo to što ste se po Bogu ražalostili, koliku u vama stvori brižljivost, pa obranu, pa negodovanje“ itd. No brižljivost i negodovanje pripadaju nekom uzdignuću duha, koje se suprotstavlja otežanju. Dakle, otežanje nije učinak žalosti.

Prigovor 2. Nadalje, žalost se suprotstavlja nasladi. No učinak je naslade širenje, kojemu se ne protivi otežanje, nego stezanje. Dakle, kao učinak žalosti ne bi se trebalo postavljati otežanje.

Prigovor 3. Nadalje, žalosti pripada gutati, kako je očito po onome što Apostol veli u 2 Kor 2: „Da ne bi prevelika žalost progutala takvoga“. No ono što biva otežano ne biva progutano, nego se pod nekim teretom pritiskuje; ono pak što biva progutano unutar onoga što guta biva zatvoreno. Dakle, otežanje se ne bi trebalo postavljati kao učinak žalosti.

Naprotiv, Grgur Nisenski i Damaščanin postavljaju žalost koja otežava.

Odgovaram: učinci se duševnih strasti katkad metaforički nazivaju, prema sličnosti osjetilnih tijela, zato što su gibanja životinjske težnje slična nagnućima prirodne težnje. I na ovaj se način žar pripisuje ljubavi, širenje nasladi, a otežanje žalosti. Kaže se naime da čovjek biva otežan po tome što biva nekim teretom spriječen u vlastitom kretanju. Očito je pak iz rečenoga da žalost nastaje iz nekoga prisutnoga zla. Koje doista, po tome samome što se protivi gibanju volje, otežava duh, ukoliko ga ometa da ne uživa u onome što hoće. I ako doista snaga rastužujućega zla nije tolika da oduzme nadu u izbavljenje, premda se duh otežava s obzirom na to što u sadašnjosti ne posjeduje ono što hoće; ostaje ipak gibanje k odbijanju škodljivoga koje rastužuje. Ako pak prevlada snaga zla dotle da isključi nadu u izbavljenje, tada biva apsolutno spriječeno i unutarnje gibanje stiješnjenoga duha, tako da ne može skrenuti ni ovamo ni onamo. I katkad se također ometa vanjsko gibanje tijela, tako da čovjek ostane obamro u samome sebi.

Odgovor na 1. prigovor: ono uzdignuće duha proizlazi iz žalosti koja je po Bogu, zbog pridružene nade u oproštenje grijeha.

Odgovor na 2. prigovor: što se tiče težnoga gibanja, na isto se odnose stezanje i otežanje. Iz toga se naime što se duh otežava, tako da prema vanjskome ne može slobodno napredovati, povlači k samome sebi, takoreći u samome sebi stegnut.

Odgovor na 3. prigovor: za žalost se veli da guta čovjeka kada snaga rastužujućega zla tako posve obuzme dušu da isključi svaku nadu u izbavljenje. I tako također na isti način otežava i guta. Neke se naime stvari slijede u onome što se metaforički izriče, koje se čine međusobno protivnima ako se uzmu u vlastitom značenju.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.