I-II, q. 36, a. 2
Je li požuda uzrok boli
Prigovor 1. Čini se da požuda nije uzrok boli odnosno žalosti. Jer žalost po sebi gleda na zlo, kako je rečeno. Požuda je pak neko gibanje težnje prema dobru. No gibanje koje je prema jednomu suprotnome nije uzrok gibanja koje gleda na drugo suprotno. Dakle, požuda nije uzrok boli.
Prigovor 2. Nadalje, bol je, prema Damaščaninu, o prisutnome, a požuda o budućemu. Dakle, požuda nije uzrok boli.
Prigovor 3. Nadalje, ono što je po sebi nasladno nije uzrok boli. No požuda je po samoj sebi nasladna, kako veli Filozof u I. Rhetoric. Dakle, požuda nije uzrok boli odnosno žalosti.
Naprotiv, Augustin veli u Enchirid.: „Kada se ušližu neznanje onoga što valja činiti i požuda škodljivih stvari, kao pratitelji nadoilaze zabluda i bol“. No neznanje je uzrok zablude. Dakle, požuda je uzrok boli.
Odgovaram: žalost je neko gibanje životinjske težnje. Težno pak gibanje ima, kako je rečeno, sličnost s prirodnom težnjom. Čiji se dvostruk uzrok može odrediti, jedan na način svrhe; drugi kao ono odakle je početak gibanja. Kao što je silaženju teškoga tijela uzrok kao svrha mjesto dolje, a početak gibanja jest prirodno nagnuće, koje je iz težine. Uzrok pak težnoga gibanja na način svrhe jest njegov objekt. I tako je gore rečeno da je uzrok boli odnosno žalosti sjedinjeno zlo. Uzrok pak kao ono odakle je početak takvoga gibanja jest unutarnje nagnuće težnje. Koja se doista prije naginje k dobru; i dosljedno k odbacivanju suprotnoga zla. I stoga je takvoga težnoga gibanja prvo načelo ljubav, koja je prvo nagnuće težnje k postizanju dobra, a drugo je načelo mržnja, koja je prvo nagnuće težnje k izbjegavanju zla. No budući da je požuda ili žudnja prvi učinak ljubavi, kojim se najviše naslađujemo, kako je gore rečeno; stoga često Augustin žudnju ili požudu stavlja umjesto ljubavi, kako je također gore rečeno. I na ovaj način veli da je požuda opći uzrok boli. No sama požuda, razmotrena prema vlastitom razlogu, katkad je uzrok boli. Sve naime što priječi gibanje da ne dođe do cilja suprotno je gibanju. Ono pak što je suprotno gibanju težnje rastužuje. I tako dosljedno požuda postaje uzrok žalosti, ukoliko se zbog odgode poželjna dobra, ili posvemašnjega oduzeća, žalostimo. Opći pak uzrok boli ne može biti, jer više bolujemo zbog oduzimanja prisutnih dobara, u kojima se već naslađujemo, nego budućih, koja žudimo.
Odgovor na 1. prigovor: nagnuće težnje k postizanju dobra uzrok je nagnuća težnje k izbjegavanju zla, kako je rečeno. I iz toga biva da se težna gibanja koja gledaju na dobro postavljaju kao uzrok gibanja težnje koja gledaju na zlo.
Odgovor na 2. prigovor: ono što se žudi, premda je stvarno buduće, ipak je na neki način prisutno, ukoliko se nada. Ili se može reći da, premda je samo žuđeno dobro buduće, ipak se prisutno postavlja zapreka, koja uzrokuje bol.
Odgovor na 3. prigovor: požuda je nasladna dokle god ostaje nada u postizanje onoga što se žudi. No, kada se nada oduzme postavljenom zaprekom, požuda uzrokuje bol.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.