I-II, q. 35, a. 1
Je li bol duševna strast
Prigovor 1. Čini se da bol nije duševna strast. Naime, nijedna duševna strast nije u tijelu. No bol može biti u tijelu, jer Augustin veli u knjizi De vera Relig. da je „bol koja se naziva tjelesnom iznenadno propadanje zdravlja one stvari koju je, zlo se njome služeći, duša podvrgla propadanju“. Dakle, bol nije duševna strast.
Prigovor 2. Nadalje, svaka duševna strast pripada težnoj moći. No bol ne pripada težnoj moći, nego više spoznajnoj, jer Augustin veli u knjizi De natura boni da „bol u tijelu stvara osjet koji se odupire moćnijemu tijelu“. Dakle, bol nije duševna strast.
Prigovor 3. Nadalje, svaka duševna strast pripada životinjskoj težnji. No bol ne pripada životinjskoj težnji, nego više prirodnoj težnji, jer Augustin veli u VIII. Super Gen. ad Litt.: „Da u naravi nije preostalo neko dobro, ne bi bilo nikakva bola zbog izgubljena dobra u kazni“. Dakle, bol nije duševna strast.
Naprotiv, Augustin u XIV. De Civ. Dei stavlja bol među duševne strasti, navodeći onaj Vergilijev stih: „Otuda se boje, žele, i raduju se i bole“.
Odgovaram: kao što se za nasladu traži dvoje, naime sjedinjenje dobra i zamjećivanje takvoga sjedinjenja; tako se i za bol traži dvoje, naime sjedinjenje nekoga zla (koje je iz toga razloga zlo jer lišava nekoga dobra) i zamjećivanje takvoga sjedinjenja. Što god se pak sjedinjuje, ako s obzirom na ono čemu se sjedinjuje nema razlog dobra ili zla, ne može uzrokovati nasladu ili bol. Iz čega je očito da je nešto pod razlogom dobra ili zla objekt naslade i boli. Dobro pak i zlo, ukoliko su takvi, objekti su težnje. Stoga je očito da naslada i bol pripadaju težnji. Svako pak težno gibanje, ili nagnuće koje slijedi spoznaju, pripada intelektivnoj ili osjetilnoj težnji, jer nagnuće prirodne težnje ne slijedi spoznaju samoga onoga koji teži, nego drugoga, kako je rečeno u prvome dijelu. Budući da dakle naslada i bol u istom subjektu pretpostavljaju neko osjetilo ili neku spoznaju, očito je da je bol, kao i naslada, u intelektivnoj ili osjetilnoj težnji. Svako se pak gibanje osjetilne težnje naziva strašću, kako je gore rečeno. I ponajviše oni koji označuju nedostatak. Stoga se bol, prema tome što je u osjetilnoj težnji, najvlastitije naziva duševnom strašću, kao što se tjelesne tegobe vlastito nazivaju strastima tijela. Stoga i Augustin u XIV. De Civ. Dei bol izričito naziva bolešću.
Odgovor na 1. prigovor: za bol se kaže da je tijela jer je uzrok boli u tijelu, recimo kad trpimo nešto škodljivo za tijelo. No gibanje boli uvijek je u duši, jer tijelo ne može boljeti osim ako duša boli, kako Augustin veli.
Odgovor na 2. prigovor: za bol se kaže da je osjeta, ne zato što bi bila čin osjetilne moći, nego zato što se traži za tjelesnu bol, kao i za nasladu.
Odgovor na 3. prigovor: bol zbog gubitka dobra pokazuje dobrotu naravi, ne zato što bi bol bila čin prirodne težnje, nego zato što narav nešto traži kao dobro, a kada se osjeti da se to uklanja, slijedi strast boli u osjetilnoj težnji.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.