Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 34, a. 3

Je li neka naslada najbolje

Prigovor 1. Čini se da nijedna naslada nije najbolje. Jer nijedno nastajanje nije najbolje, naime nastajanje ne može biti konačna svrha. No naslada slijedi nastajanje, jer po tome što se nešto postavlja u svoju narav naslađuje se, kako je gore rečeno. Dakle, nijedna naslada ne može biti najbolje.

Prigovor 2. Nadalje, ono što je najbolje, ničim dodanim ne može postati bolje. No naslada nečim dodanim postaje bolja, naime bolja je naslada s krepošću nego bez kreposti. Dakle, naslada nije najbolje.

Prigovor 3. Nadalje, ono što je najbolje općenito je dobro, kao po sebi postojeće dobro, jer ono što je po sebi, prije je i jače od onoga što je po akcidentu. No naslada nije općenito dobro, kako je rečeno. Dakle, naslada nije najbolje.

Naprotiv, blaženstvo je najbolje, budući da je svrha ljudskoga života. No blaženstvo nije bez naslade, jer veli se u Ps 15: „Ispunit ćeš me radošću pred licem svojim; naslade su u desnici tvojoj dovijeka“.

Odgovaram: Platon nije postavio da su sve naslade zle, kao stoici; niti da su sve dobre, kao epikurejci; nego da su neke dobre, a neke zle; tako ipak da nijedna nije vrhovno dobro, ili najbolje. No koliko se iz njegovih razloga dade razumjeti, u dvome je podbacio. U jednome doista jer je, vidjevši da se osjetilne i tjelesne naslade sastoje u nekom gibanju i nastajanju, kako je očito u naslaćivanju jelom i tome sličnome, smatrao da sve naslade slijede nastajanje i gibanje. Stoga, budući da su nastajanje i gibanje nesavršeni čini, slijedilo bi da naslada nema razlog konačnoga savršenstva. No to se bjelodano pokazuje lažnim u intelektualnim nasladama. Netko se naime ne naslađuje samo u nastajanju znanja, recimo kad uči ili se divi, kako je gore rečeno; nego i u promatranju prema već stečenom znanju. Na drugi pak način jer je nazivao najboljim ono što je apsolutno vrhovno dobro, što je naime samo dobro takoreći odvojeno i nepriopćeno, kao što je sam Bog vrhovno dobro. Mi pak govorimo o najboljemu u ljudskim stvarima. Najbolje je pak u svakoj pojedinoj stvari konačna svrha. Svrha se pak, kako je gore rečeno, kaže dvostruko, naime sama stvar i uporaba stvari; kao što je škrtčeva svrha ili novac, ili posjedovanje novca. I prema ovome, konačna svrha čovjeka može se nazvati ili sam Bog, koji je apsolutno vrhovno dobro; ili uživanje u njemu, koje unosi neku nasladu u konačnoj svrsi. I na ovaj način neka se čovjekova naslada može nazvati najboljim među ljudskim dobrima.

Odgovor na 1. prigovor: ne slijedi svaka naslada nastajanje; nego neke naslade slijede savršena djelovanja, kako je rečeno. I stoga ništa ne priječi da neka naslada bude najbolje, premda nije svaka takva.

Odgovor na 2. prigovor: onaj razlog vrijedi o apsolutno najboljemu, po čijem su sudjelovanju sve stvari dobre, stoga ničijim dodavanjem ne biva bolje. No u drugim dobrima općenito je istinito da svako dobro dodavanjem drugoga biva bolje. Premda bi se moglo reći da naslada nije nešto tuđe djelovanju kreposti, nego ga prati, kako se veli u I. Ethic.

Odgovor na 3. prigovor: naslada nema to da bude najbolje po tome što je naslada, nego po tome što je savršeno mirovanje u najboljemu. Stoga ne mora biti da svaka naslada bude najbolja, pa ni dobra. Kao što je neko znanje najbolje, ali ipak ne svako.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.