I-II, q. 34, a. 2
Pretpostavivši da nije, je li svaka naslada dobra
Prigovor 1. Čini se da je svaka naslada dobra. Jer kako je u prvome dijelu rečeno, dobro se dijeli na troje, naime na plemenito, korisno i nasladno. No svako je plemenito dobro; i slično svako korisno. Dakle, i svaka je naslada dobra.
Prigovor 2. Nadalje, ono je po sebi dobro što se ne traži radi drugoga, kako se veli u I. Ethic. No naslada se ne traži radi drugoga, jer čini se smiješnim pitati nekoga zašto se želi naslađivati. Dakle, naslada je po sebi dobro. No što se po sebi izriče o nečemu, općenito se izriče o tome. Dakle, svaka je naslada dobra.
Prigovor 3. Nadalje, čini se da je ono što svi žele po sebi dobro, jer dobro je ono za čim sve teži, kako se veli u I. Ethic. No svi teže za nekom nasladom, čak i djeca i zvijeri. Dakle, naslada je po sebi dobro. Svaka je dakle naslada dobra.
Naprotiv, veli se u Izr 2: „Koji se vesele kad zlo učine i kliču u najgorim stvarima“.
Odgovaram: kao što su neki od stoika postavili da su sve naslade zle, tako su epikurejci postavili da je naslada po sebi dobro, i posljedično da su sve naslade dobre. Čini se da su oni time zavedeni što nisu razlikovali između onoga što je dobro apsolutno i onoga što je dobro s obzirom na ovoga. Apsolutno je naime dobro ono što je po sebi dobro. Događa se pak da ono što nije po sebi dobro bude ovomu dobro, na dva načina. Na jedan način jer mu je prikladno prema stanju u kojemu se sada nalazi, koje ipak nije prirodno, kao što je gubavcu katkad dobro jesti neke otrovne stvari, koje nisu apsolutno prikladne ljudskomu ustrojstvu. Na drugi način jer se ono što nije prikladno smatra prikladnim. I jer je naslada mirovanje težnje u dobru, ako je apsolutno dobro ono u čemu težnja miruje, bit će apsolutno naslada, i apsolutno dobra. Ako pak nije apsolutno dobro, nego s obzirom na ovoga, tada niti je naslada apsolutno, nego ovomu, niti je apsolutno dobra, nego dobra u nekom pogledu, ili prividno dobra.
Odgovor na 1. prigovor: plemenito i korisno izriču se prema razumu, i stoga ništa nije plemenito ili korisno što nije dobro. Nasladno se pak izriče prema težnji, koja katkad teži za onim što ne odgovara razumu. I stoga nije svako nasladno dobro moralnom dobrotom, koja se promatra prema razumu.
Odgovor na 2. prigovor: naslada se stoga ne traži radi drugoga jer je mirovanje u svrsi. Svrha pak biva dobra i zla, premda nikada nije svrha osim ukoliko je dobro s obzirom na ovoga. Tako je također i s nasladom.
Odgovor na 3. prigovor: na ovaj način sve teži za nasladom, kao i za dobrom, budući da je naslada mirovanje težnje u dobru. No kao što biva da nije svako dobro za kojim se teži po sebi i istinski dobro, tako nije svaka naslada po sebi i istinski dobra.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.