Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 34, a. 1

Je li svaka naslada zla

Prigovor 1. Čini se da je svaka naslada zla. Naime, ono što kvari razboritost i ometa uporabu razuma čini se da je po sebi zlo, jer dobro je čovjeka biti po razumu, kako Dionizije veli u IV. poglavlju De div. nom. No naslada kvari razboritost i ometa uporabu razuma, i to utoliko više ukoliko su naslade veće. Stoga je u spolnim nasladama, koje su najveće, nemoguće išta razumjeti, kako se veli u VII. Ethic. I Jeronim također veli u tumačenju Mateja da „u ono vrijeme u koje se vrše bračni čini, prisutnost Duha Svetoga neće se dati, čak i ako se čini da je prorok onaj koji vrši službu rađanja“. Dakle, naslada je po sebi zlo. Dakle, svaka je naslada zla.

Prigovor 2. Nadalje, ono što kreposnik izbjegava, a za čim teži onaj koji odstupa od kreposti, čini se da je po sebi zlo i da ga valja izbjegavati, jer, kako se veli u X. Ethic., „kreposnik je takoreći mjerilo i pravilo ljudskih čina“; i Apostol veli u 1 Kor 2: „Duhovan prosuđuje sve“. No djeca i zvijeri, u kojima nema kreposti, teže za nasladama, a umjeren ih čovjek izbjegava. Dakle, naslade su po sebi zle i valja ih izbjegavati.

Prigovor 3. Nadalje, „krepost i umijeće jesu oko teškoga i dobra“, kako se veli u II. Ethic. No nijedno umijeće nije usmjereno na nasladu. Dakle, naslada nije neko dobro.

Naprotiv, u Ps 36 veli se: „Naslađuj se u Gospodinu“. Budući da dakle božanski autoritet ni na što zlo ne navodi, čini se da nije svaka naslada zla.

Odgovaram: kako se veli u X. Ethic., neki su postavili da su sve naslade zle. Razlog je tomu, čini se, bio taj što su svoju pozornost usmjeravali samo na osjetilne i tjelesne naslade, koje su očitije, jer ni u ostalome drevni filozofi nisu razlikovali razumsko od osjetilnoga, niti razum od osjeta, kako se veli u knjizi De anima. Za tjelesne pak naslade smatrali su da treba reći kako su sve zle, da bi tako ljudi, koji su skloni neumjerenim nasladama, ustežući se od naslada došli do sredine kreposti. No ovo mišljenje nije bilo prikladno. Budući da naime nitko ne može živjeti bez ikakve osjetilne i tjelesne naslade, ako se oni koji uče da su sve naslade zle zateknu kako prihvaćaju neke naslade, ljudi će primjerom djela više biti naklonjeni nasladama, zanemarivši nauk riječi. U ljudskim naime djelima i strastima, u kojima iskustvo najviše vrijedi, više pokreću primjeri nego riječi. Valja dakle reći da su neke naslade dobre, a neke zle. Naslada je naime mirovanje težne moći u nekom ljubljenom dobru, koje slijedi neko djelovanje. Stoga se dvostruk razlog ovoga može uzeti. Jedan doista s obzirom na dobro u kojemu se netko mirujući naslađuje. Dobro se naime i zlo u moralnim stvarima kaže prema tome što se slaže s razumom ili se ne slaže s njim, kako je gore rečeno, kao što se u prirodnim stvarima nešto naziva prirodnim po tome što odgovara naravi, a neprirodnim po tome što se ne slaže s naravi. Kao što je dakle u prirodnim stvarima neko mirovanje prirodno, ono naime koje je u onome što odgovara naravi, kao kad teško miruje dolje; a neko neprirodno, koje je u onome što se protivi naravi, kao kad teško miruje gore; tako je i u moralnim stvarima neka naslada dobra, prema tome što viša ili niža težnja počiva u onome što odgovara razumu; a neka zla, po tome što miruje u onome što se ne slaže s razumom i sa zakonom Božjim. Drugi se razlog može uzeti s obzirom na djelovanja, od kojih su neka dobra, a neka zla. S djelovanjima su pak srodnije naslade, koje su s njima sjedinjene, nego požude, koje im vremenski prethode. Stoga, budući da su požude dobrih djelovanja dobre, a zlih zle; mnogo su više naslade dobrih djelovanja dobre, a zlih zle.

Odgovor na 1. prigovor: kako je gore rečeno, naslade koje su o činu razuma ne ometaju razum, niti kvare razboritost; nego tuđe naslade, kakve su tjelesne naslade. One naime ometaju uporabu razuma, kako je gore rečeno, i po suprotnosti težnje, koja miruje u onome što se protivi razumu, i po tome naslada ima to da je moralno zla; ili pak prema nekoj vezanosti razuma, kao što u bračnom sjedinjenju naslada, premda je u onome što odgovara razumu, ipak ometa uporabu razuma zbog pridružene tjelesne promjene. No iz ovoga ne slijedi moralna zloća, kao što ni san kojim se veže uporaba razuma nije moralno zao ako je prihvaćen po razumu, jer i sam razum ima to da se katkad uporaba razuma prekine. Kažemo ipak da takva vezanost razuma iz naslade u bračnom činu, premda nema moralne zloće, jer nije ni smrtni ni laki grijeh, ipak proizlazi iz neke moralne zloće, naime iz grijeha praroditelja, jer toga u stanju nevinosti nije bilo, kako je očito iz onoga što je rečeno u prvome dijelu.

Odgovor na 2. prigovor: umjeren čovjek ne izbjegava sve naslade, nego neumjerene i one koje ne odgovaraju razumu. To pak što djeca i zvijeri teže za nasladama ne pokazuje da su one općenito zle, jer je u njima prirodna težnja od Boga, koja se pokreće prema onome što im je prikladno.

Odgovor na 3. prigovor: nema svakoga dobra umijeće, nego vanjskih tvorivih stvari, kako će se niže reći. Oko djelovanja pak i strasti koje su u nama više je razboritost i krepost nego umijeće. A ipak neko umijeće stvara nasladu, naime kuharsko i mirodijsko, kako se veli u VII. Ethic.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.