I-II, q. 33, a. 2
Uzrokuje li naslada žeđ, ili želju za samom sobom
Prigovor 1. Čini se da naslada ne uzrokuje želju za samom sobom. Jer svako gibanje prestaje kada dođe do počinka. No naslada je takoreći neki počinak gibanja želje, kako je gore rečeno. Prestaje dakle gibanje želje kada dođe do naslade. Dakle, naslada ne uzrokuje želju.
Prigovor 2. Nadalje, suprotno nije uzrok svojega suprotnoga. No naslada se na neki način suprotstavlja želji s obzirom na objekt, jer želja je za neposjedovanim dobrom, a naslada za već posjedovanim dobrom. Dakle, naslada ne uzrokuje želju za samom sobom.
Prigovor 3. Nadalje, gađenje se protivi želji. No naslada ponajčešće uzrokuje gađenje. Dakle, ne stvara želju za sobom.
Naprotiv, Gospodin veli u Iv 4: „Tko pije od ove vode, opet će ožednjeti“, a vodom se, prema Augustinu, označava tjelesna naslada.
Odgovaram: naslada se može razmotriti dvostruko, na jedan način prema tome što je u činu; na drugi način prema tome što je u sjećanju. Isto tako, žeđ ili želja može se uzeti dvostruko, na jedan način vlastito, ukoliko unosi težnju za neposjedovanom stvari; na drugi način općenito, ukoliko unosi isključenje gađenja. Prema tome dakle što je u činu, naslada ne uzrokuje žeđ ili želju za samom sobom, po sebi govoreći, nego samo po akcidentu, ako se ipak žeđ ili želja naziva težnjom za neposjedovanom stvari, jer naslada je nagnuće težnje oko prisutne stvari. No događa se da se prisutna stvar ne posjeduje savršeno. A to može biti ili s obzirom na posjedovanu stvar, ili s obzirom na onoga koji posjeduje. S obzirom na posjedovanu stvar, zato što posjedovana stvar nije sva ujednom, stoga se uzastopno prima, i dok se netko naslađuje u onome što ima, želi zadobiti ono što preostaje; kao što onaj koji sluša prvi dio stiha i u tome se naslađuje želi čuti drugi dio stiha, kako Augustin veli u IV. Confess. I na taj način gotovo sve tjelesne naslade stvaraju žeđ za samima sobom dok se ne dovrše, zato što takve naslade slijede neko kretanje, kako je očito u nasladama jela. S obzirom pak na samoga onoga koji posjeduje, kao kad netko neku stvar koja u sebi savršeno postoji ne posjeduje odmah savršeno, nego je postupno stječe. Kao što u ovome svijetu, primajući nešto nesavršeno od božanske spoznaje, nalazimo nasladu; i sama naslada pobuđuje žeđ ili želju za savršenom spoznajom; prema onome kako se može razumjeti ono što stoji u Sir 24: „Koji me piju, još će žeđati“. Ako se pak pod žeđu ili željom razumijeva samo jakost nagnuća koja uklanja gađenje, tako duhovne naslade ponajviše stvaraju žeđ ili želju za samima sobom. Tjelesne naime naslade, jer povećane ili produžene stvaraju pretjeranost prirodnoga stanja, postaju mrske, kako je očito u nasladi jelom. I zbog toga, kada netko već dođe do savršenoga u tjelesnim nasladama, gade mu se i katkad traži neke druge. No duhovne naslade ne nadilaze prirodno stanje, nego usavršuju narav. Stoga kada se u njima dođe do dovršenja, tada su nasladnije, osim možda po akcidentu, ukoliko se djelovanju promatranja pridružuju neka djelovanja tjelesnih moći, koja se ustrajnim radom umaraju. I na ovaj se način također može razumjeti ono što se veli u Sir 24: „Tko me pije, još će žeđati“. Jer i o anđelima, koji savršeno Boga spoznaju i u njemu se naslađuju, veli se u 1 Pt 1 da „žude u nj zaviriti“. Ako se pak razmotri naslada ukoliko je u sjećanju a ne u činu, tako je po sebi sposobna uzrokovati žeđ i želju za samom sobom, kada se naime čovjek vrati u ono raspoloženje u kojemu mu je bilo nasladno ono što je prošlo. Ako je pak promijenjen od onoga raspoloženja, sjećanje na nasladu ne uzrokuje u njemu nasladu, nego gađenje, kao sitome sjećanje na jelo.
Odgovor na 1. prigovor: kada je naslada savršena, tada ima svestrano mirovanje i prestaje gibanje želje koja teži u neposjedovano. No kada se nesavršeno posjeduje, tada ne prestaje posve gibanje želje koja teži u neposjedovano.
Odgovor na 2. prigovor: ono što se nesavršeno posjeduje, u nekom se pogledu posjeduje, a u nekom se pogledu ne posjeduje. I stoga u isto vrijeme o tome može biti i želja i naslada.
Odgovor na 3. prigovor: naslade na jedan način uzrokuju gađenje, a na drugi način želju, kako je rečeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.