I-II, q. 33, a. 1
Pripada li nasladi da širi
Prigovor 1. Čini se da širenje nije učinak naslade. Jer čini se da širenje više pripada ljubavi, prema onome što veli Apostol u 2 Kor 6: „Srce se naše raširilo“. Stoga se i o zapovijedi ljubavi u Ps 118 veli: „Široka je tvoja zapovijed veoma“. No naslada je druga strast od ljubavi. Dakle, širenje nije učinak naslade.
Prigovor 2. Nadalje, po tome što se nešto širi, postaje sposobnije za primanje. No primanje pripada želji, koja je za još neposjedovanom stvari. Dakle, čini se da širenje više pripada želji nego nasladi.
Prigovor 3. Nadalje, stezanje se suprotstavlja širenju. No čini se da stezanje pripada nasladi, jer ono stežemo što čvrsto želimo zadržati; a takvo je nagnuće težnje oko stvari koja naslađuje. Dakle, širenje ne pripada nasladi.
Naprotiv, za izricanje radosti veli se u Iz 60: „Gledat ćeš i sjati, i divit će se i raširit će se srce tvoje“. I sama je naslada od širenja primila ime, tako da se naziva laetitia, kako je gore rečeno.
Odgovaram: širina je neka dimenzija tjelesne veličine, stoga se u duševnim nagnućima ne kaže osim po metafori. Širenje se pak kaže takoreći kao gibanje k širini. I pripada nasladi prema dvjema stvarima koje se traže za nasladu. Od kojih je jedna s obzirom na spoznajnu moć, koja shvaća sjedinjenje nekoga prikladnoga dobra. Iz ovoga pak shvaćanja čovjek shvaća da je postigao neko savršenstvo, koje je duhovna veličina, i prema ovome kaže se da se duh čovjekov po nasladi uzvisuje, ili širi. Drugo je pak s obzirom na težbenu moć, koja pristaje uz nasladnu stvar i u njoj miruje, pružajući se na neki način njoj kako bi je iznutra primila. I tako se čovjekovo nagnuće širi po nasladi, takoreći predajući se da iznutra obuhvati stvar koja naslađuje.
Odgovor na 1. prigovor: ništa ne priječi da se u onome što se kaže metaforički isto pridijeli različitim stvarima prema različitim sličnostima. I prema ovome, širenje pripada ljubavi po razlogu nekoga pružanja, ukoliko se nagnuće onoga koji ljubi pruža prema drugima, da se brine ne samo za ono što je njegovo, nego za ono što je drugih. Nasladi pak pripada širenje ukoliko se nešto u sebi samome povećava, da bi se takoreći učinilo sposobnijim za primanje.
Odgovor na 2. prigovor: želja ima doista neko proširenje iz predodžbe žuđene stvari, no mnogo više iz prisutnosti stvari koja već naslađuje. Jer se duh više pruža stvari koja već naslađuje nego neposjedovanoj stvari koja se žudi, budući da je naslada svrha želje.
Odgovor na 3. prigovor: onaj koji se naslađuje steže doista stvar koja naslađuje dok čvrsto uz nju prianja, ali svoje srce širi kako bi savršeno uživao u nasladnome.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.