I-II, q. 30, a. 3
Jesu li neke požude naravne, a neke nenaravne
Prigovor 1. Čini se da među požudama nisu neke naravne, a neke nenaravne. Požuda naime pripada životinjskoj težnji, kako je rečeno. No naravna se težnja dijeli nasuprot životinjskoj. Dakle, nijedna požuda nije naravna.
Prigovor 2. Nadalje, materijalna različitost ne čini različitost prema vrsti, nego samo prema broju, a ta različitost ne potpada pod umijeće. No ako postoje neke požude naravne i nenaravne, ne razlikuju se osim prema različitim poželjnim stvarima, što čini materijalnu razliku, i to samo prema broju. Dakle, požude ne valja dijeliti na naravne i nenaravne.
Prigovor 3. Nadalje, razum se dijeli nasuprot naravi, kako je očito u II. Physic.. Ako je dakle u čovjeku neka požuda nenaravna, valja da bude razumska. No to ne može biti, jer požuda, budući da je neka strast, pripada osjetilnoj težnji, a ne volji, koja je težnja razuma. Dakle, nema nekih nenaravnih požuda.
Naprotiv, Filozof u III. Ethic. i u I. Rhetoric. postavlja neke požude naravnima, a neke nenaravnima.
Odgovaram: kako je rečeno, požuda je težnja za ugodnim dobrom. Na dva je pak načina nešto ugodno. Na jedan način, zato što priliči životinjskoj naravi, kao hrana, piće i tome slično. I takva se požuda ugodnoga naziva naravnom. Na drugi način nešto je ugodno zato što životinji priliči prema shvaćanju; kao kad tko shvati nešto kao dobro i prikladno, te dosljedno tome uživa u tome. I takva se požuda ugodnoga naziva nenaravnom, i obično se više naziva pohlepom. Prve su dakle požude, naravne, zajedničke i ljudima i drugim životinjama, jer i jednima i drugima nešto priliči i ugodno je prema naravi. I u njima se također svi ljudi slažu; otuda ih i Filozof u III. Ethic. naziva zajedničkima i nužnima. No druge su požude vlastite ljudima, čije je vlastito smisliti nešto kao dobro i prikladno, povrh onoga što narav traži. Otuda i u I. Rhetoric. Filozof kaže da su prve požude nerazumne, a druge s razumom. I budući da različiti različito rasuđuju, stoga se također druge nazivaju u III. Ethic. vlastitima i pridodanima, naime povrh naravnih.
Odgovor na 1. prigovor: ono isto za čime se teži naravnom težnjom može se težiti životinjskom težnjom kada bude shvaćeno. I prema tome za hranu i piće i tome slično, za čime se teži naravno, može postojati naravna požuda.
Odgovor na 2. prigovor: različitost naravnih požuda od nenaravnih nije samo materijalna, nego i na neki način formalna, ukoliko potječe iz različitosti djelatnoga objekta. Objekt je pak težnje shvaćeno dobro. Otuda različitosti djelatnoga čimbenika pripada različitost shvaćanja, ukoliko se naime nešto shvaća kao prikladno apsolutnim shvaćanjem, iz kojega se uzrokuju naravne požude, koje Filozof u Rhetoric. naziva nerazumnima; i ukoliko se nešto shvaća s promišljanjem, iz kojega se uzrokuju nenaravne požude, za koje se zbog toga u Rhetoric. kaže da su s razumom.
Odgovor na 3. prigovor: u čovjeku se ne nalazi samo opći razum, koji pripada umnom dijelu, nego također i pojedinačni razum, koji pripada osjetilnom dijelu, kako je rečeno u Prvoj knjizi. I prema tome, i požuda koja je s razumom može pripadati osjetilnoj težnji. I povrh toga, osjetilna se težnja može pokretati i od općega razuma, posredstvom pojedinačnoga maštanja.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.