Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 3, a. 8

Sastoji li se u samom motrenju Boga kojim se gleda po biti

Prigovor 1. Čini se da čovjekovo blaženstvo nije u gledanju same božanske biti. Kaže naime Dionizije u 1. poglavlju Myst. theol. da se po onome što je najviše u razumu čovjek sjedinjuje s Bogom kao s posve nepoznatim. No ono što se gleda po biti nije posve nepoznato. Dakle, konačno savršenstvo razuma, ili blaženstvo, ne sastoji se u tome što se Bog gleda po biti.

Prigovor 2. Nadalje, više je naravi više savršenstvo. No ovo je vlastito savršenstvo božanskoga razuma: da svoju bit gleda. Dakle, konačno savršenstvo ljudskoga razuma do toga ne dopire, nego ostaje ispod.

Naprotiv, kaže se u 1 Iv 3: „kad se očituje, bit ćemo mu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest“.

Odgovaram: konačno i savršeno blaženstvo ne može biti osim u gledanju božanske biti. Za očevidnost toga treba razmotriti dvoje. Prvo doista da čovjek nije savršeno blažen dokle god mu preostaje nešto za čime treba željeti i što treba tražiti. Drugo je da se savršenstvo svake pojedine moći promatra prema pojmu njezina objekta. Objekt je pak razuma štostvo, to jest bit stvari, kako se kaže u III. De anima. Stoga utoliko napreduje savršenstvo razuma ukoliko spoznaje bit neke stvari. Ako dakle neki razum spozna bit nekoga učinka, po kojoj se ne može spoznati bit uzroka tako da se o uzroku sazna što jest, ne kaže se da razum doseže uzrok jednostavno, premda po učinku može spoznati o uzroku postoji li. I zato čovjeku naravno preostaje želja, kada spozna učinak i zna da on ima uzrok, da također sazna o uzroku što jest. I ta je želja od divljenja i uzrokuje istraživanje, kako se kaže na početku Metaphys. Recimo ako netko spoznajući pomrčinu sunca razmatra da ona proizlazi iz nekoga uzroka, o kojemu se, jer ne zna što jest, divi, i diveći se istražuje. Niti to istraživanje počiva dokle god ne prispije k spoznaji biti uzroka. Ako dakle ljudski razum, spoznajući bit nekoga stvorenoga učinka, o Bogu ne spoznaje osim to da jest, još uvijek njegovo savršenstvo ne doseže jednostavno k prvomu uzroku, nego mu preostaje još naravna želja za istraživanjem uzroka. Stoga još nije savršeno blažen. Za savršeno se dakle blaženstvo traži da razum dopre do same biti prvoga uzroka. I tako će svoje savršenstvo imati po sjedinjenju s Bogom kao s objektom, u kojemu se jedinom sastoji čovjekovo blaženstvo, kako je gore rečeno.

Odgovor na 1. prigovor: Dionizije govori o spoznaji onih koji su na putu, težeći k blaženstvu.

Odgovor na 2. prigovor: kako je gore rečeno, cilj se može uzeti na dva načina. Na jedan način u pogledu same stvari koja se želi, i na taj način isti je cilj više i niže naravi, štoviše svih stvari, kako je gore rečeno. Na drugi način u pogledu postizanja te stvari, i tako je različit cilj više i niže naravi, prema različitom odnosu prema takvoj stvari. Tako je dakle više blaženstvo Boga koji svoju bit razumom obuhvaća nego čovjeka ili anđela koji je gleda a ne obuhvaća.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.