Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 28, a. 5

Je li ljubav strast koja škodi onomu koji ljubi

Prigovor 1. Čini se da je ljubav strast koja škodi. Klonulost naime označuje neko oštećenje onoga koji klone. No ljubav uzrokuje klonulost, kaže se naime u Pj 2: „Poduprite me cvijećem, okružite me jabukama, jer bolujem od ljubavi“. Dakle, ljubav je strast koja škodi.

Prigovor 2. Nadalje, otapanje je neko rastvaranje. No ljubav otapa, kaže se naime u Pj 5: „Duša se moja rastopila kad je moj ljubljeni progovorio“. Dakle, ljubav rastvara. Dakle, ona je pokvarljiva i škodljiva.

Prigovor 3. Nadalje, žar označuje neku pretjeranost u toplini, a ta je pretjeranost pokvarljiva. No žar se uzrokuje iz ljubavi; Dionizije naime u 7. poglavlju Cael. Hier., među ostalim svojstvima koja pripadaju ljubavi serafe, navodi toplo, oštro i pretjerano žarko. I u Pj 8 kaže se o ljubavi da su „njezine zublje zublje ognjene i plamene“. Dakle, ljubav je strast koja škodi i kvari.

Naprotiv, Dionizije kaže u 4. poglavlju De div. nom. da pojedina bića ljube sama sebe očuvavajući, to jest sačuvavajući. Dakle, ljubav nije strast koja škodi, nego koja više sačuva i usavršava.

Odgovaram: kako je gore rečeno, ljubav označuje neko prilagođavanje težbene moći k nekom dobru. No ništa što se prilagođava onomu što mu priliči ne biva time oštećeno, nego više, ako je moguće, napreduje i biva poboljšano. Ono pak što se prilagođava onomu što mu ne priliči, time biva oštećeno i pogoršano. Ljubav dakle prikladnoga dobra usavršava i poboljšava onoga koji ljubi; a ljubav dobra koje ne priliči onomu koji ljubi škodi i pogoršava onoga koji ljubi. Otuda se čovjek ponajviše usavršava i poboljšava po ljubavi prema Bogu, a biva oštećen i pogoršan po ljubavi prema grijehu, prema onome u Hoš 9: „Postadoše odvratni kao ono što su ljubili“. I to neka je rečeno o ljubavi s obzirom na ono što je u njoj formalno, a to je sa strane težnje. S obzirom pak na ono što je materijalno u strasti ljubavi, a to je neka tjelesna preinaka, događa se da ljubav škodi zbog pretjeranosti preinake, kao što se događa u osjetilu, i u svakom činu duševne moći koji se vrši po nekoj preinaci tjelesnoga organa.

Odgovor na 1. prigovor: na ono pak što se u protivnom smislu prigovara, treba reći da se ljubavi mogu pripisati četiri bliska učinka: otapanje, uživanje, klonulost i žar. Među kojima je prvo otapanje, koje se suprotstavlja smrzavanju. Ono naime što je smrznuto u sebi je stisnuto, tako da ne može lako podnijeti prodiranje drugoga. Ljubavi pak pripada to da se težnja prilagodi za neko primanje ljubljenoga dobra, ukoliko je ljubljeno u onome koji ljubi, kako je već gore rečeno. Otuda je smrznutost ili otvrdnuće srca stanje koje se protivi ljubavi. No otapanje unosi neko omekšavanje srca, kojim se srce pokazuje spremnim da ljubljeno u njega uđe. Ako je dakle ljubljeno prisutno i posjedovano, uzrokuje se užitak ili uživanje. Ako pak bude odsutno, slijede dvije strasti: žalost zbog odsutnosti, koja se označuje klonulošću (otuda Tulije u III. knjizi Tusculanae disputationes ponajviše žalost naziva bolešću); i žarka želja za postignućem ljubljenoga, koja se označuje žarom. I to su doista učinci ljubavi formalno uzete, prema odnosu težbene moći k objektu. No u strasti ljubavi slijede neki učinci razmjerni ovima, prema preinaci organa.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.