I-II, q. 27, a. 3
Je li sličnost
Prigovor 1. Čini se da sličnost nije uzrok ljubavi. Isto naime nije uzrok suprotnosti. No sličnost je uzrok mržnje; kaže se naime u Izr 13 da „među oholima uvijek nastaju svađe“; a Filozof kaže u VIII. Ethic. da se lončari prepiru međusobno. Dakle, sličnost nije uzrok ljubavi.
Prigovor 2. Nadalje, Augustin kaže u IV. knjizi Confess. da „netko ljubi u drugome ono što sam ne bi htio biti, kao što čovjek ljubi glumca, a sam ne bi htio biti glumac“. To se pak ne bi događalo kad bi sličnost bila vlastiti uzrok ljubavi; tako bi naime čovjek ljubio u drugome ono što bi sam imao ili bi htio imati. Dakle, sličnost nije uzrok ljubavi.
Prigovor 3. Nadalje, svaki čovjek ljubi ono što mu treba, čak i ako to nema; kao što bolesnik ljubi zdravlje, a siromah ljubi bogatstvo. No ukoliko mu treba i toga je lišen, ima nesličnost s time. Dakle, ne samo sličnost, nego je i nesličnost uzrok ljubavi.
Prigovor 4. Nadalje, Filozof kaže u II. Rhetoric. da „dobročinitelje u novcu i sigurnosti ljubimo, i slično one koji prema mrtvima čuvaju prijateljstvo svi ljube“. No nisu svi takvi. Dakle, sličnost nije uzrok ljubavi.
Naprotiv, kaže se u Sir 13: „Svaka životinja ljubi sebi sličnu“.
Odgovaram: sličnost je, govoreći u pravom smislu, uzrok ljubavi. No valja razmotriti da se sličnost među nekim stvarima može promatrati na dva načina. Na jedan način, iz toga što oboje ima isto u činu; kao što se za dvoje koji imaju bjelinu kaže da su slični. Na drugi način, iz toga što jedno ima u mogućnosti i u nekom nagnuću ono što drugo ima u činu; kao kad bismo rekli da teško tijelo koje postoji izvan svoga mjesta ima sličnost s teškim tijelom koje postoji u svojem mjestu. Ili također prema tome kako mogućnost ima sličnost sa samim činom, jer u samoj mogućnosti na neki je način čin. Prvi dakle način sličnosti uzrokuje ljubav prijateljstva ili dobronamjernosti. Iz toga naime što su neka dvojica slična, kao oni koji imaju jedan oblik, na neki su način jedno u tom obliku; kao što su dva čovjeka jedno u vrsti čovještva, i dva bijela u bjelini. I stoga osjećaj jednoga teži prema drugome kao prema nečemu jednom sebi, i hoće mu dobro kao i sebi. No drugi način sličnosti uzrokuje ljubav požude, ili prijateljstvo korisnoga ili ugodnoga. Zato što svakomu koji postoji u mogućnosti, ukoliko je takav, pripada težnja za svojim činom, i u njegovu se postignuću raduje ako je biće koje osjeća i spoznaje. Rečeno je pak gore da u ljubavi požude onaj koji ljubi vlastito ljubi samoga sebe, kada hoće ono dobro za kojim žudi. Više pak svatko ljubi samoga sebe negoli drugoga, jer je sa sobom jedno u supstanciji, a s drugim u sličnosti nekoga oblika. I stoga ako zbog toga što mu je sličan u dioništvu oblika sam bude spriječen u postignuću dobra koje ljubi, postaje mu mržak, ne ukoliko je sličan, nego ukoliko priječi vlastito dobro. I zbog toga se lončari prepiru međusobno, jer priječe jedan drugoga u vlastitom dobitku; i među oholima nastaju svađe, jer priječe jedni druge u vlastitoj uzvišenosti za kojom žude.
Odgovor na 1. prigovor: i po tome je bjelodan odgovor na prvi prigovor.
Odgovor na 2. prigovor: i u tome što netko u drugome ljubi ono što u sebi ne ljubi nalazi se pojam sličnosti prema razmjernosti; jer kako se drugi odnosi prema onome što se u njemu ljubi, tako se on sam odnosi prema onome što u sebi ljubi. Recimo ako dobar pjevač ljubi dobra pisara, ondje se promatra sličnost razmjera, prema tome što obojica imaju ono što im priliči prema njihovu umijeću.
Odgovor na 3. prigovor: onaj tko ljubi ono što mu treba ima sličnost s onim što ljubi kao što je ono što je u mogućnosti prema činu, kako je rečeno.
Odgovor na 4. prigovor: prema istoj sličnosti mogućnosti s činom onaj tko nije darežljiv ljubi onoga tko je darežljiv, ukoliko od njega očekuje nešto što želi. I isti je razlog o onome tko ustraje u prijateljstvu prema onome tko ne ustraje. Na objema se naime stranama čini da postoji prijateljstvo zbog koristi. Ili valja reći da, premda svi ljudi nemaju takve kreposti prema potpunom habitusu, ipak ih imaju prema nekim klicama razuma, prema kojima onaj tko nema krepost ljubi kreposnoga kao sukladnoga svojemu naravnom razumu.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.