I-II, q. 26, a. 2
Je li ljubav strast
Prigovor 1. Čini se da ljubav nije strast. Nijedna naime krepost nije strast. No svaka je ljubav neka krepost, kako kaže Dionizije u 4. poglavlju De div. nom. Dakle, ljubav nije strast.
Prigovor 2. Nadalje, ljubav je neko sjedinjenje ili sveza, prema Augustinu u knjizi De Trin. No sjedinjenje ili sveza nije strast, nego više odnos. Dakle, ljubav nije strast.
Prigovor 3. Nadalje, Damaščanin kaže u II. knjizi da je strast neko gibanje. No ljubav ne unosi gibanje težnje, a to je želja; nego počelo takva gibanja. Dakle, ljubav nije strast.
Naprotiv, Filozof kaže u VIII. Ethic. da je ljubav strast.
Odgovaram: strast je učinak djelatnika u trpniku. Naravni pak djelatnik uvodi dvostruki učinak u trpnik: ponajprije naime daje oblik, a drugo daje gibanje koje slijedi oblik; kao što roditelj daje tijelu težinu i gibanje koje nju slijedi. I sama težina, koja je počelo gibanja prema sunaravnomu mjestu zbog težine, može se na neki način nazvati naravnom ljubavlju. Tako i samo poželjno daje težnji ponajprije neku prilagodbu prema sebi, a to je sviđanje poželjnoga; iz čega slijedi gibanje prema poželjnomu. Težbeno se naime gibanje odvija u krugu, kako se kaže u III. De anima: jer poželjno pokreće težnju, čineći se na neki način prisutnim u njezinu shvaćanju; a težnja teži k stvarnomu postignuću poželjnoga, tako da ondje bude svršetak gibanja gdje je bilo počelo. Prva se dakle promjena težnje od poželjnoga naziva ljubav, koja nije ništa drugo doli sviđanje poželjnoga; i iz toga sviđanja slijedi gibanje k poželjnomu, a to je želja; i naposljetku počinak, a to je radost. Tako je dakle, budući da se ljubav sastoji u nekoj promjeni težnje od poželjnoga, očito da je ljubav strast: u pravom smislu doduše ukoliko se nalazi u požudnom; a općenito i u proširenom smislu riječi ukoliko se nalazi u volji.
Odgovor na 1. prigovor: budući da krepost označuje počelo gibanja ili djelovanja, stoga ljubav, ukoliko je počelo težbenoga gibanja, Dionizije naziva krepošću.
Odgovor na 2. prigovor: sjedinjenje pripada ljubavi ukoliko se po sviđanju težnje onaj koji ljubi odnosi prema onome što ljubi kao prema samomu sebi ili prema nečemu svojemu. I tako je očito da ljubav nije sam odnos sjedinjenja, nego je sjedinjenje posljedica ljubavi. Otuda i Dionizije kaže da je ljubav ujedinjujuća snaga, a Filozof kaže u II. Polit. da je sjedinjenje djelo ljubavi.
Odgovor na 3. prigovor: ljubav, premda ne imenuje gibanje težnje koje teži k poželjnomu, ipak imenuje pokret težnje kojim biva promijenjena od poželjnoga, tako da joj se poželjno sviđa.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.