Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 26, a. 1

Nalazi li se ljubav u požudnom

Prigovor 1. Čini se da ljubav nije u požudnom. Kaže se naime u Mudr 8: nju, naime mudrost, „zavoljeh i potražih od svoje mladosti“. No požudno, budući da je dio osjetilne težnje, ne može težiti za mudrošću, koja se ne zahvaća osjetilom. Dakle, ljubav nije u požudnom.

Prigovor 2. Nadalje, čini se da je ljubav isto što i bilo koja strast; Augustin naime kaže u XIV. knjizi De Civ. Dei: „Ljubav koja žudi imati ono što se ljubi jest požuda; imajući pak to i uživajući u tome, radost; bježeći od onoga što joj se protivi, strah je; a to ako se dogodi osjećajući, žalost je“. No nije svaka strast u požudnom; nego je strah, i ovdje nabrojen, u srditom. Dakle, ne treba jednostavno reći da je ljubav u požudnom.

Prigovor 3. Nadalje, Dionizije u 4. poglavlju De div. nom. postavlja neku naravnu ljubav. No čini se da naravna ljubav više pripada naravnim moćima, koje pripadaju vegetativnoj duši. Dakle, ljubav se ne nalazi jednostavno u požudnom.

Naprotiv, Filozof kaže u II. Topic. da je ljubav u požudnom.

Odgovaram: ljubav je nešto što pripada težnji, budući da je objekt obiju dobro. Otuda je prema razlici težnje i razlika ljubavi. Postoji naime neka težnja koja ne slijedi shvaćanje samoga onoga koji teži, nego drugoga; i takva se naziva naravnom težnjom. Naravne naime stvari teže za onim što im priliči prema njihovoj naravi, ne po vlastitom shvaćanju, nego po shvaćanju onoga koji je uspostavio narav, kako je rečeno u I. knjizi. Druga je pak težnja koja slijedi shvaćanje samoga onoga koji teži, ali po nuždi, a ne po slobodnom sudu. I takva je osjetilna težnja u nerazumnim životinjama, koja ipak u ljudima ima udjela u nečemu od slobode, ukoliko sluša razum. Druga je pak težnja koja slijedi shvaćanje onoga koji teži prema slobodnom sudu. I takva je razumska ili umna težnja, koja se naziva volja. U svakoj pak od tih težnji ljubavlju se naziva ono što je počelo gibanja koje teži k ljubljenoj svrsi. U naravnoj pak težnji počelo takva gibanja jest sunaravnost onoga koji teži prema onome k čemu teži, a koja se može nazvati naravnom ljubavlju; kao što je sama sunaravnost teškoga tijela prema središnjemu mjestu po težini, pa se može nazvati naravnom ljubavlju. I slično prilagodba osjetilne težnje, ili volje, k nekom dobru, to jest samo sviđanje dobra, naziva se osjetilnom, ili umnom odnosno razumskom ljubavlju. Osjetilna je dakle ljubav u osjetilnoj težnji, kao što je umna ljubav u razumskoj težnji. I pripada požudnom, jer se izriče s obzirom na dobro apsolutno, a ne s obzirom na teško, što je objekt srditoga.

Odgovor na 1. prigovor: onaj autoritet govori o umnoj ili razumskoj ljubavi.

Odgovor na 2. prigovor: za ljubav se kaže da je strah, radost, požuda i žalost, ne doduše bitno, nego uzročno.

Odgovor na 3. prigovor: naravna ljubav ne nalazi se samo u moćima vegetativne duše, nego u svim moćima duše, pa i u svim dijelovima tijela, i općenito u svim stvarima; jer, kako Dionizije kaže u 4. poglavlju De div. nom., „svima je lijepo i dobro ljubljeno“; budući da svaka pojedina stvar ima sunaravnost prema onome što joj priliči prema njezinoj naravi.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.