I-II, q. 25, a. 3
O međusobnom redu strasti srditoga
Prigovor 1. Čini se da nada nije prva među strastima srditoga. Srdita se naime moć naziva po srdžbi. Budući dakle da imenovanje biva po onome što je moćnije, čini se da je srdžba moćnija i ranija od nade.
Prigovor 2. Nadalje, teško je objekt srditoga. No čini se težim da se tko napregne nadvladati suprotno zlo koje prijeti kao buduće, što pripada smjelosti; ili koje već pritišće kao prisutno, što pripada srdžbi; negoli da nastoji jednostavno postići neko dobro. I slično čini se težim da nastoji pobijediti prisutno zlo negoli buduće zlo. Dakle, čini se da je srdžba moćnija strast od smjelosti, a smjelost od nade. I tako se čini da nada nije ranija.
Prigovor 3. Nadalje, ranije nastupa u gibanju k svrsi odstupanje od ciljne točke negoli pristupanje k ciljnoj točki. No strah i očaj unose odstupanje od nečega, dok smjelost i nada unose pristupanje k nečemu. Dakle, strah i očaj prethode nadi i smjelosti.
Naprotiv, koliko je nešto bliže prvomu, toliko je ranije. No nada je bliža ljubavi, koja je prva među strastima. Dakle, nada je ranija među svim strastima srditoga.
Odgovaram: kako je već rečeno, sve strasti srditoga unose gibanje k nečemu. Gibanje pak k nečemu u srditom može se uzrokovati iz dvoga: na jedan način, iz same prikladnosti ili razmjera prema svrsi, što pripada ljubavi ili mržnji; na drugi način, iz prisutnosti samoga dobra ili zla, što pripada žalosti ili radosti. I doduše iz prisutnosti dobra ne uzrokuje se nikakva strast u srditom, kako je rečeno; no iz prisutnosti zla uzrokuje se strast srdžbe. Budući dakle da na putu nastajanja ili postignuća razmjer ili prikladnost prema svrsi prethodi postignuću svrhe, otuda dolazi to da je srdžba među svim strastima srditoga posljednja po redu nastajanja. Među ostalim pak strastima srditoga, koje unose pokret koji slijedi ljubav ili mržnju dobra ili zla, nužno je da strasti čiji je objekt dobro, naime nada i očaj, budu naravno ranije od strasti čiji je objekt zlo, naime od smjelosti i straha. Ipak tako da je nada ranija od očaja, jer je nada pokret k dobru prema pojmu dobra, koje je po svome pojmu privlačno, pa je stoga pokret k dobru po sebi; očaj je pak odstupanje od dobra, što ne priliči dobru ukoliko je dobro, nego prema nečem drugom, odakle je kao po akcidentu. I istim razlogom strah, budući da je odstupanje od zla, raniji je od smjelosti. To pak da su nada i očaj naravno raniji od straha i smjelosti, bjelodano je iz toga što, kao što je težnja za dobrom razlog zašto se izbjegava zlo, tako su također nada i očaj razlog straha i smjelosti; smjelost naime slijedi nadu u pobjedu, a strah slijedi očaj u pogledu pobjede. Srdžba pak slijedi smjelost, jer se nitko ne srdi težeći za osvetom osim ako se ne usudi osvetiti, prema onome što Avicena kaže u šestoj knjizi De naturalibus. Tako je dakle očito da je nada prva među svim strastima srditoga. I ako želimo spoznati red svih strasti prema putu nastajanja, ponajprije nastupaju ljubav i mržnja; drugo, želja i bijeg; treće, nada i očaj; četvrto, strah i smjelost; peto, srdžba; šesto i posljednje, radost i žalost, koje prate sve strasti, kako se kaže u II. Ethic.. Ipak tako da je ljubav ranija od mržnje, želja od bijega, nada od očaja, strah od smjelosti, a radost od žalosti, kako se može prikupiti iz gore rečenoga.
Odgovor na 1. prigovor: budući da se srdžba uzrokuje iz drugih strasti kao učinak iz prethodećih uzroka, stoga se po njoj, kao po očitijoj, imenuje moć.
Odgovor na 2. prigovor: teško nije razlog pristupanja ili teženja, nego radije dobro. I stoga je nada, koja izravnije gleda na dobro, ranija, premda je smjelost gdjekad usmjerena na teže, ili također i srdžba.
Odgovor na 3. prigovor: težnja se ponajprije i po sebi pokreće k dobru, kao k vlastitom objektu; i iz toga se uzrokuje to da odstupa od zla. Razmjerno je naime gibanje težbenoga dijela, ne doduše naravnomu gibanju, nego nakani naravi; koja prvenstveno namjerava svrhu negoli uklanjanje suprotnoga, koje se ne traži osim radi postizanja svrhe.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.