I-II, q. 25, a. 4
O četiri glavne strasti
Prigovor 1. Čini se da ove četiri nisu glavne strasti: radost i žalost, nada i strah. Augustin naime u XIV. knjizi De Civ. Dei ne postavlja nadu, nego požudu na njezino mjesto.
Prigovor 2. Nadalje, u strastima duše postoji dvostruki red, naime nakane, te postignuća ili nastajanja. Ili se dakle glavne strasti uzimaju prema redu nakane, i tako će samo radost i žalost, koje su konačne, biti glavne strasti. Ili prema redu postignuća ili nastajanja, i tako će ljubav biti glavna strast. Dakle, ni na koji se način ne trebaju nazivati četiri glavne strasti ove četiri: radost i žalost, nada i strah.
Prigovor 3. Nadalje, kao što se smjelost uzrokuje iz nade, tako strah iz očaja. Ili se dakle nada i očaj trebaju postaviti kao glavne strasti, kao uzroci; ili nada i smjelost, kao međusobno srodne.
Naprotiv, Boetije u knjizi De consol. nabrajajući četiri glavne strasti kaže: „Radosti odagnaj, odagnaj strah, nadu protjeraj, i nek ne bude boli“.
Odgovaram: za ove se četiri strasti općenito kaže da su glavne. Od kojih se dvije, naime radost i žalost, nazivaju glavnima jer su jednostavno dovršujuće i konačne u odnosu na sve strasti; otuda prate sve strasti, kako se kaže u II. Ethic.. Strah pak i nada jesu glavne, ne doduše kao jednostavno dovršujuće, nego zato što su dovršujuće u rodu težbenoga gibanja k nečemu; naime s obzirom na dobro počinje gibanje u ljubavi, a napreduje u želju i završava u nadi; s obzirom pak na zlo počinje u mržnji, a napreduje k bijegu i završava u strahu. I stoga se broj ovih četiriju strasti obično uzima prema razlici sadašnjega i budućega; gibanje naime gleda na buduće, no počinak je u nečemu sadašnjem. O sadašnjem je dakle dobru radost; o sadašnjem je zlu žalost; o budućem je pak dobru nada; o budućem je zlu strah. Sve se pak druge strasti, koje su o sadašnjem ili budućem dobru ili zlu, dovršujući svode na ove. Otuda se također od nekih ove spomenute četiri strasti nazivaju glavnima zato što su opće. Što je doduše istinito ako nada i strah označuju pokret težnje koji općenito teži k nečemu što treba tražiti ili izbjegavati.
Odgovor na 1. prigovor: Augustin postavlja želju ili požudu na mjesto nade, ukoliko se čini da pripadaju istomu, naime budućemu dobru.
Odgovor na 2. prigovor: te se strasti nazivaju glavnima prema redu nakane i dovršenja. I premda strah i nada nisu posljednje strasti jednostavno, ipak su posljednje u rodu strasti koje teže k drugome kao k budućemu. Niti može biti prigovora osim o srdžbi. Koja se ipak ne može postaviti kao glavna strast, jer je neki učinak smjelosti, koja ne može biti glavna strast, kako će se niže reći.
Odgovor na 3. prigovor: očaj unosi odstupanje od dobra, što je kao po akcidentu, a smjelost unosi pristupanje k zlu, što je također po akcidentu. I stoga te strasti ne mogu biti glavne, jer ono što je po akcidentu ne može se nazvati glavnim. I tako se također ni srdžba ne može nazvati glavnom strašću, jer slijedi smjelost.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.