I-II, q. 25, a. 2
O međusobnom redu strasti požudnoga
Prigovor 1. Čini se da ljubav nije prva među strastima požudnoga. Požudna se naime moć naziva po požudi, koja je ista strast sa željom. No naziv biva po onome što je moćnije, kako se kaže u II. De anima. Dakle, požuda je moćnija od ljubavi.
Prigovor 2. Nadalje, ljubav unosi neko sjedinjenje; ona je naime ujedinjujuća i spajajuća snaga, kako Dionizije kaže u 4. poglavlju De div. nom. No požuda ili želja jest gibanje k sjedinjenju s poželjenom ili željenom stvari. Dakle, požuda je ranija od ljubavi.
Prigovor 3. Nadalje, uzrok je raniji od učinka. No užitak je gdjekad uzrok ljubavi; neki naime ljube zbog užitka, kako se kaže u VIII. Ethic. Dakle, užitak je raniji od ljubavi. Nije dakle ljubav prva među strastima požudnoga.
Naprotiv, Augustin kaže u XIV. knjizi De Civ. Dei da se sve strasti uzrokuju iz ljubavi: „Ljubav naime koja žudi imati ono što se ljubi jest požuda; imajući pak to i uživajući u tome, jest radost“. Ljubav je dakle prva među strastima požudnoga.
Odgovaram: objekt požudnoga jesu dobro i zlo. Naravno je pak dobro ranije od zla, zato što je zlo lišenost dobra. Otuda su i sve strasti čiji je objekt dobro naravno ranije od strasti čiji je objekt zlo, svaka naime od svojih suprotnih; jer se naime traži dobro, stoga se odbacuje suprotno zlo. Dobro pak ima pojam svrhe, koja je doduše ranija u nakani, ali je kasnija u postignuću. Može se dakle red strasti požudnoga promatrati ili prema nakani ili prema postignuću. Prema postignuću doduše ranije je ono što ponajprije nastaje u onome što teži k svrsi. Očito je pak da sve što teži k nekoj svrsi ponajprije ima prikladnost ili razmjernost prema svrsi, jer ništa ne teži k nerazmjernoj svrsi; drugo, giba se k svrsi; treće, počiva u svrsi poslije njezina postignuća. Sama pak prikladnost ili razmjernost težnje prema dobru jest ljubav, koja nije ništa drugo doli sviđanje dobra; gibanje pak k dobru jest želja ili požuda; dok je počinak u dobru radost ili užitak. I stoga prema tome redu ljubav prethodi želji, a želja prethodi užitku. No prema redu nakane biva obrnuto; namjeravani naime užitak uzrokuje želju i ljubav. Užitak je naime uživanje dobra, koje je na neki način svrha kao i samo dobro, kako je gore rečeno.
Odgovor na 1. prigovor: na taj se način nešto imenuje prema onome kako nam postaje poznato; riječi su naime znakovi pojmova, prema Filozofu. Mi pak ponajvećma po učinku spoznajemo uzrok. Učinak pak ljubavi, kada se doista posjeduje samo ljubljeno, jest užitak; kada se pak ne posjeduje, jest želja ili požuda. Kako pak Augustin kaže u X. knjizi De Trin., „ljubav se više osjeća kada je prokazuje oskudica“. Otuda je među svim strastima požudnoga osjetilnija požuda. I zbog toga se po njoj naziva moć.
Odgovor na 2. prigovor: dvostruko je sjedinjenje ljubljenoga s onim koji ljubi. Jedno doduše stvarno, prema sjedinjenju sa samom stvari. I takvo sjedinjenje pripada radosti ili užitku, koji slijedi želju. Drugo je pak osjećajno sjedinjenje, koje biva prema prikladnosti ili razmjeru, ukoliko naime iz toga što nešto ima prikladnost prema drugome i nagnuće, već ima udjela u nečemu njegovu. I tako ljubav unosi sjedinjenje. A to sjedinjenje prethodi pokretu želje.
Odgovor na 3. prigovor: užitak uzrokuje ljubav prema tome što je raniji u nakani.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.