Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 24, a. 3

Dodaje li ili oduzima svaka strast dobroti ili zloći čina

Prigovor 1. Čini se da bilo koja strast uvijek umanjuje dobrotu moralnoga čina. Sve naime što priječi sud razuma, o kojemu ovisi dobrota moralnoga čina, dosljedno tome umanjuje dobrotu moralnoga čina. No svaka strast priječi sud razuma; Salustije naime u De coniuratione Catilinae kaže: „Svi ljudi koji vijećaju o dvojbenim stvarima moraju biti slobodni od mržnje, srdžbe, prijateljstva i milosrđa“. Dakle, svaka strast umanjuje dobrotu moralnoga čina.

Prigovor 2. Nadalje, čovjekov je čin, koliko je sličniji Bogu, toliko bolji; otuda Apostol kaže u Ef 5: „Budite nasljedovatelji Božji kao ljubljena djeca“. No „Bog i sveti anđeli bez srdžbe kažnjavaju, bez suosjećanja bijede priskaču u pomoć“, kako Augustin kaže u IX. knjizi De Civ. Dei. Dakle, bolje je takva dobra djela činiti bez strasti duše negoli sa strašću.

Prigovor 3. Nadalje, kao što se moralno zlo promatra kroz odnos prema razumu, tako i moralno dobro. No moralno se zlo umanjuje po strasti, jer manje griješi onaj tko griješi iz strasti negoli onaj tko griješi promišljeno. Dakle, veće dobro čini onaj tko čini dobro bez strasti negoli onaj tko čini sa strašću.

Naprotiv, Augustin kaže u IX. knjizi De Civ. Dei da „strast milosrđa služi razumu kada se milosrđe tako iskazuje da se očuva pravednost, bilo kada se udjeljuje potrebitome, bilo kada se oprašta pokajniku“. No ništa što služi razumu ne umanjuje moralno dobro. Dakle, strast duše ne umanjuje dobro ćudoređa.

Odgovaram: stoičari, kao što su tvrdili da je svaka strast duše zla, tako su dosljedno tvrdili da svaka strast duše umanjuje dobrotu čina; svako se naime dobro iz primjese zla ili posvema dokida ili postaje manje dobro. I to je doduše istinito ako strastima duše nazivamo samo neuredne pokrete osjetilne težnje, ukoliko su poremećaji ili bolesti. No ako strastima jednostavno nazovemo sve pokrete osjetilne težnje, tako k savršenstvu ljudskoga dobra pripada to da i same strasti budu obuzdane po razumu. Budući naime da se čovjekovo dobro sastoji u razumu kao u korijenu, to će dobro biti toliko savršenije koliko se na više onoga što čovjeku priliči može izvesti. Otuda nitko ne sumnja da k savršenstvu moralnoga dobra pripada to da se čini vanjskih udova upravljaju po pravilu razuma. Otuda, budući da osjetilna težnja može slušati razum, kako je gore rečeno, k savršenstvu moralnoga ili ljudskoga dobra pripada to da i same strasti duše budu ravnane po razumu. Kao što je dakle bolje da čovjek i hoće dobro i da ga čini vanjskim činom; tako također k savršenstvu moralnoga dobra pripada da se čovjek prema dobru pokreće ne samo prema volji, nego također i prema osjetilnoj težnji; prema onome što se u Ps 83 kaže: „Srce moje i tijelo moje kliču Bogu živomu“, tako da srce uzmemo za razumsku težnju, a tijelo za osjetilnu težnju.

Odgovor na 1. prigovor: strasti duše mogu se odnositi prema sudu razuma na dva načina. Na jedan način, prethodeći. I tako, budući da pomućuju sud razuma, o kojemu ovisi dobrota moralnoga čina, umanjuju dobrotu čina; hvalevrijednije je naime da tko iz suda razuma učini djelo ljubavi negoli iz same strasti milosrđa. Na drugi način odnose se posljedično. I to na dva načina. Na jedan način, po načinu prelijevanja, jer naime kada se viši dio duše žarko pokreće prema nečemu, njegov pokret slijedi i niži dio. I tako strast koja posljedično postoji u osjetilnoj težnji jest znak jakosti volje. I tako ukazuje na veću moralnu dobrotu. Na drugi način, po načinu izbora, kada naime čovjek iz suda razuma izabire biti zahvaćen nekom strašću, kako bi spremnije djelovao uz suradnju osjetilne težnje. I tako strast duše dodaje dobroti djelovanja.

Odgovor na 2. prigovor: u Bogu i u anđelima nema osjetilne težnje, niti pak tjelesnih udova; i stoga se dobro u njima ne promatra prema uređivanju strasti ili tjelesnih čina kao u nama.

Odgovor na 3. prigovor: strast koja teži za zlom, prethodeći sudu razuma, umanjuje grijeh; no ona koja slijedi na jedan od navedenih načina, povećava ga ili označuje njegov porast.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.