I-II, q. 24, a. 4
Je li neka strast dobra ili zla iz svoje vrste
Prigovor 1. Čini se da nijedna strast duše prema svojoj vrsti nije moralno dobra ili zla. Moralno se naime dobro i zlo promatra prema razumu. No strasti se nalaze u osjetilnoj težnji, pa im tako ono što je prema razumu pripada po akcidentu. Budući dakle da ništa što je po akcidentu ne pripada vrsti stvari, čini se da nijedna strast prema svojoj vrsti nije dobra ili zla.
Prigovor 2. Nadalje, čini i strasti imaju vrstu iz objekta. Ako bi dakle neka strast prema svojoj vrsti bila dobra ili zla, trebalo bi da strasti čiji je objekt dobro budu dobre prema svojoj vrsti, kao ljubav, želja i radost; a strasti čiji je objekt zlo da budu zle prema svojoj vrsti, kao mržnja, strah i žalost. No to je bjelodano neistinito. Dakle, nijedna strast nije dobra ili zla iz svoje vrste.
Prigovor 3. Nadalje, nema nijedne vrste strasti koja se ne bi nalazila i u drugim životinjama. No moralno se dobro nalazi samo u čovjeku. Dakle, nijedna strast duše nije dobra ili zla iz svoje vrste.
Naprotiv, Augustin kaže u IX. knjizi De Civ. Dei da „milosrđe pripada kreposti“. Filozof također kaže u II. Ethic. da je stid hvalevrijedna strast. Dakle, neke su strasti dobre ili zle prema svojoj vrsti.
Odgovaram: kao što je rečeno o činima, tako se čini da valja reći i o strastima, da se naime vrsta čina ili strasti može promatrati na dva načina. Na jedan način, prema onome kako se nalazi u rodu naravi; i tako moralno dobro ili zlo ne pripada vrsti čina ili strasti. Na drugi način, prema onome kako pripadaju rodu ćudoređa, ukoliko naime imaju udjela u nečemu od svojevoljnoga i od suda razuma. I na taj način moralno dobro i zlo mogu pripadati vrsti strasti, prema tome kako se kao objekt strasti uzima nešto po sebi prikladno razumu ili nesuglasno s razumom; kao što je očito o stidu, koji je strah od sramotnoga, i o zavisti, koja je žalost zbog tuđega dobra. Tako naime pripadaju vrsti vanjskoga čina.
Odgovor na 1. prigovor: taj razlog polazi od strasti prema onome kako pripadaju vrsti naravi, ukoliko se naime osjetilna težnja promatra u sebi samoj. Prema onome pak kako osjetilna težnja sluša razum, dobro i zlo razuma više se ne nalazi u njezinim strastima po akcidentu, nego po sebi.
Odgovor na 2. prigovor: strasti koje teže za dobrom, ako je to pravo dobro, jesu dobre; i slično one koje odstupaju od pravoga zla. Obrnuto pak strasti koje nastaju po odstupanju od dobra i po pristupanju k zlu jesu zle.
Odgovor na 3. prigovor: u nerazumnim životinjama osjetilna težnja ne sluša razum. Pa ipak, ukoliko bivaju vođene nekom naravnom moći prosudbe, koja je podložna višem razumu, to jest božanskomu, u njima postoji neka sličnost moralnoga dobra što se tiče strasti duše.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.