Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 24, a. 2

Je li svaka strast duše moralno zla

Prigovor 1. Čini se da su sve strasti duše moralno zle. Augustin naime u IX. knjizi De Civ. Dei kaže da „neki strasti duše nazivaju bolestima ili poremećajima duše“. No svaka bolest ili poremećaj duše jest nešto moralno zlo. Dakle, svaka je strast duše moralno zla.

Prigovor 2. Nadalje, Damaščanin kaže da je „djelovanje pokret koji je po naravi, a strast onaj koji je mimo naravi“. No ono što je mimo naravi u duševnim pokretima ima pojam grijeha i moralnoga zla; otuda on drugdje kaže da se „đavao okrenuo od onoga što je po naravi k onome što je mimo naravi“. Dakle, takve su strasti moralno zle.

Prigovor 3. Nadalje, sve što navodi na grijeh ima pojam zla. No takve strasti navode na grijeh; otuda se u Rim 7 nazivaju strastima grijeha. Dakle, čini se da su moralno zle.

Naprotiv, Augustin kaže u XIV. knjizi De Civ. Dei da „prava ljubav sve te sklonosti ima pravima. Boje se naime griješiti, žele ustrajati, žaloste se u grijesima, raduju se u dobrim djelima“.

Odgovaram: oko ovoga pitanja bilo je različito mišljenje stoičara i peripatetika; stoičari su naime rekli da su sve strasti zle, dok su peripatetici rekli da su umjerene strasti dobre. Ta pak razlika, premda se čini velikom po riječima, ipak po stvari ili je nikakva ili je malena, ako tko razmotri nakane i jednih i drugih. Stoičari naime nisu razlikovali između osjetila i razuma, pa dosljedno tome ni između razumske i osjetilne težnje. Otuda nisu razlikovali strasti duše od pokreta volje po tome što su strasti duše u osjetilnoj težnji, a jednostavni pokreti volje u razumskoj; nego su svaki razuman pokret težbenoga dijela nazivali voljom, dok su strašću nazivali pokret koji napreduje izvan granica razuma. I stoga, slijedeći njihovo mišljenje, Tulije u III. knjizi Tusculanae disputationes sve strasti naziva bolestima duše. Iz čega izvodi zaključak da oni koji „su bolesni, nisu zdravi; a oni koji nisu zdravi, nerazumni su“. Otuda nerazumne i nazivamo mahnitima. Peripatetici pak sve pokrete osjetilne težnje nazivaju strastima. Otuda ih smatraju dobrima kada su razumom obuzdane, a zlima kada su mimo razumske mjere. Iz čega je očito da Tulije u istoj knjizi neumjesno pobija mišljenje peripatetika, koji su odobravali umjerenost strasti, govoreći da „svako zlo, pa i umjereno, valja izbjegavati; jer kao što tijelo, ako je i umjereno bolesno, nije zdravo, tako ta umjerenost bolesti ili strasti duše nije zdrava“. Ne nazivaju se naime strasti bolestima ili poremećajima duše osim kada su lišene mjere razuma.

Odgovor na 1. prigovor: otuda je bjelodan odgovor na prvi prigovor.

Odgovor na 2. prigovor: u svakoj se strasti duše dodaje nešto naravnomu gibanju srca ili oduzima od njega, ukoliko se srce jače ili slabije giba, prema sistoli ili dijastoli; i prema tome ima pojam strasti. Ipak nije nužno da strast uvijek odstupa od reda naravnoga razuma.

Odgovor na 3. prigovor: strasti duše, ukoliko su mimo reda razuma, naginju na grijeh; no ukoliko su uređene od razuma, pripadaju kreposti.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.