I-II, q. 2, a. 8
Sastoji li se blaženstvo u nekom stvorenom dobru
Prigovor 1. Čini se da se čovjekovo blaženstvo sastoji u nekom stvorenom dobru. Kaže naime Dionizije u VII. poglavlju De div. nom. da božanska mudrost spaja krajeve prvih s počelima drugih, iz čega se može uzeti da je najviše niže naravi dosegnuti najniže više naravi. No najviše je čovjekovo dobro blaženstvo. Budući da je dakle anđeo redom naravi iznad čovjeka, kako je utvrđeno u prvom dijelu, čini se da se čovjekovo blaženstvo sastoji u tome što na neki način doseže do anđela.
Prigovor 2. Nadalje, krajnji je cilj svake pojedine stvari u njezinu savršenome, stoga je dio radi cjeline kao radi cilja. No svekolikost stvorenja, koja se naziva velikim svijetom, uspoređuje se s čovjekom, koji se u VIII. Physic. naziva malim svijetom, kao savršeno s nesavršenim. Dakle, čovjekovo se blaženstvo sastoji u svekolikosti stvorenja.
Prigovor 3. Nadalje, po tome čovjek biva blažen što se njegova naravna želja smiruje. No naravna se čovjekova želja ne proteže na veće dobro nego što ga sam može primiti. Budući da dakle čovjek nije sposoban za dobro koje nadilazi granice svekolikoga stvorenja, čini se da po nekom stvorenom dobru čovjek može postati blažen. I tako se čovjekovo blaženstvo sastoji u nekom stvorenom dobru.
Naprotiv, Augustin kaže u XIX. knjizi De Civ. Dei: „kao što je život tijela duša, tako je blažen život čovjeka Bog; o kojemu se kaže: blažen narod kojemu je Gospodin Bog njegov“.
Odgovaram: nemoguće je da čovjekovo blaženstvo bude u nekom stvorenom dobru. Blaženstvo je naime savršeno dobro, koje posvema smiruje težnju; inače ne bi bilo krajnji cilj kad bi još preostajalo nešto za čime treba težiti. Objekt je pak volje, a to je ljudska težnja, opće dobro; kao što je objekt razuma opća istina. Iz čega je bjelodano da ništa ne može smiriti čovjekovu volju osim općega dobra. Koje se ne nalazi u nečem stvorenom, nego samo u Bogu, jer svako stvorenje ima participiranu dobrotu. Stoga jedini Bog može ispuniti čovjekovu volju; prema onome što se kaže u Ps 102: „koji u dobrima ispunja želju tvoju“. U samome se dakle Bogu sastoji čovjekovo blaženstvo.
Odgovor na 1. prigovor: više čovjekovo doseže doista najniže anđeoske naravi po stanovitom sličnosti; no ne zaustavlja se ondje kao u krajnjem cilju, nego napreduje sve do samoga općega izvora dobra, koji je opći objekt blaženstva svih blaženika, kao postojeće beskonačno i savršeno dobro.
Odgovor na 2. prigovor: ako neka cjelina nije krajnji cilj, nego se usmjerava k daljnjemu cilju, krajnji cilj dijela nije sama cjelina, nego nešto drugo. Svekolikost pak stvorenja, s kojom se čovjek uspoređuje kao dio s cjelinom, nije krajnji cilj, nego se usmjerava k Bogu kao k krajnjem cilju. Stoga dobro svemira nije čovjekov krajnji cilj, nego sam Bog.
Odgovor na 3. prigovor: stvoreno dobro nije manje od dobra za koje je čovjek sposoban kao za unutarnju i prianjajuću stvar, no manje je od dobra za koje je sposoban kao za objekt, a to je beskonačno. Dobro pak koje ima anđeo, i čitav svemir, jest konačno i suženo dobro.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.