I-II, q. 2, a. 6
Sastoji li se blaženstvo u nasladi
Prigovor 1. Čini se da se čovjekovo blaženstvo sastoji u nasladi. Blaženstvo se naime, budući da je krajnji cilj, ne želi radi drugoga, nego drugo radi njega. No to ponajviše priliči nasladi; „smiješno je naime od nekoga tražiti radi čega se želi naslađivati“, kako se kaže u X. Ethic. Dakle, blaženstvo se ponajviše sastoji u nasladi i ugodnosti.
Prigovor 2. „Nadalje, prvi uzrok žešće utiskuje nego drugi“, kako se kaže u knjizi De causis. Utjecaj se pak cilja promatra prema težnji za njim. Čini se dakle da ono ima pojam krajnjega cilja što ponajviše pokreće težnju. To je pak naslada, čemu je znak to što naslada utoliko obuzima čovjekovu volju i razum da čini da se druga dobra preziru. Dakle, čini se da se krajnji cilj čovjeka, a to je blaženstvo, ponajviše sastoji u nasladi.
Prigovor 3. Nadalje, budući da je težnja za dobrim, ono za čime sve teži čini se najboljim. No za nasladom sve teži: i mudri i nemudri, pa i oni koji su lišeni razuma. Dakle, naslada je najbolje. Sastoji se dakle u nasladi blaženstvo, koje je najviše dobro.
Naprotiv, Boetije kaže u III. knjizi De Consol.: „žalosne ishode nasladâ, tko god se bude htio prisjetiti svojih pohota, razumjet će. Koje kad bi mogle blaženima učiniti, nema razloga zašto se ne bi reklo da je i stoka blažena“.
Odgovaram: „jer su tjelesne naslade većini poznatije, prisvojile su sebi naziv nasladâ“, kako se kaže u VII. Ethic., premda postoje druge jače naslade. U kojima se ipak blaženstvo prvenstveno ne sastoji. Jer u svakoj pojedinoj stvari drugo je ono što pripada njezinoj biti, a drugo je njezin vlastiti akcident: kao što je u čovjeku drugo to što je razumna smrtna životinja, a drugo to što je sposoban smijati se. Valja dakle razmotriti da je svaka ugodnost stanoviti vlastiti akcident koji slijedi blaženstvo ili neki dio blaženstva; iz toga se naime netko naslađuje što ima neko dobro koje mu priliči, bilo u stvarnosti, bilo u nadi, bilo barem u sjećanju. Prikladno pak dobro, ako je doista savršeno, samo je čovjekovo blaženstvo; ako je pak nesavršeno, stanovito je sudioništvo u blaženstvu, bilo blisko, bilo daleko, bilo barem prividno. Stoga je bjelodano da ni sama ugodnost koja slijedi savršeno dobro nije sama bit blaženstva, nego nešto što slijedi uz njega kao akcident po sebi. Tjelesna pak naslada ne može ni na rečeni način slijediti savršeno dobro. Slijedi naime dobro koje spoznaje osjetilo, a ono je moć duše koja se služi tijelom. Dobro pak koje pripada tijelu, a spoznaje se po osjetilu, ne može biti savršeno dobro čovjeka. Budući naime da razumna duša nadilazi razmjer tjelesne tvari, dio duše koji je odriješen od tjelesnoga organa ima stanovitu beskonačnost s obzirom na samo tijelo i dijelove duše srasle s tijelom; kao što su nematerijalne stvari na neki način beskonačne s obzirom na materijalne, zato što se oblik po tvari na neki način sužuje i ograničuje, stoga je oblik odriješen od tvari na neki način beskonačan. I zato osjetilo, koje je tjelesna moć, spoznaje pojedinačno, koje je određeno po tvari; a razum, koji je moć odriješena od tvari, spoznaje opće, koje je apstrahirano od tvari i sadrži pod sobom beskonačne pojedinačnosti. Stoga je očito da dobro prikladno tijelu, koje po spoznaji osjetila uzrokuje tjelesnu ugodnost, nije savršeno dobro čovjeka, nego je nešto najmanje u usporedbi s dobrom duše. Stoga se u Mudr 7 kaže da je „sve zlato u usporedbi s mudrošću sitan pijesak“. Tako dakle niti je tjelesna naslada samo blaženstvo, niti je akcident po sebi blaženstva.
Odgovor na 1. prigovor: istoga je razloga to što se želi dobro i to što se želi naslada, koja nije ništa drugo doli smirenje težnje u dobru; kao što je iz iste moći naravi to što se teško tijelo nosi prema dolje i to što ondje počiva. Stoga, kao što se dobro želi radi sebe samoga, tako se i naslada radi sebe, a ne radi drugoga želi, ako ono radi označuje svršni uzrok. Ako pak označuje formalni, ili radije pokretački uzrok, tako je naslada poželjna radi drugoga, to jest radi dobra, koje je objekt naslade, pa je posljedično njezino počelo i daje joj oblik; iz ovoga naime naslada ima to da se za njom teži jer je počinak u željenom dobru.
Odgovor na 2. prigovor: žestoka težnja za osjetilnom nasladom biva iz toga što su djelovanja osjetilâ, budući da su počela naše spoznaje, uočljivija. Stoga i većina ljudi teži za osjetilnim nasladama.
Odgovor na 3. prigovor: na onaj način svi teže za nasladom na koji teže i za dobrim; pa ipak teže za nasladom zbog dobra, a ne obrnuto, kako je rečeno. Stoga ne slijedi da je naslada najveće i po sebi dobro, nego da svaka naslada slijedi neko dobro i da neka naslada slijedi ono što je po sebi i najveće dobro.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.