I-II, q. 18, a. 1
Je li svako djelovanje dobro ili je neko zlo
Prigovor 1. Čini se da je svaki čovjekov čin dobar, a nijedan zao. Dionizije naime u 4. poglavlju De div. nom. kaže da „zlo ne djeluje osim snagom dobra“. No snagom dobra ne nastaje zlo. Dakle, nijedan čin nije zao.
Prigovor 2. Nadalje, ništa ne djeluje osim ukoliko je u činu. No nešto nije zlo ukoliko je u činu, nego ukoliko je mogućnost lišena čina; usto, ukoliko se mogućnost usavršava činom, ona je dobro, kako se kaže u IX. Metaphys. Ništa dakle ne djeluje ukoliko je zlo, nego samo ukoliko je dobro. Svaki je dakle čin dobar, a nijedan zao.
Prigovor 3. Nadalje, zlo ne može biti uzrok osim po akcidentu, kako je bjelodano po Dioniziju u 4. poglavlju De div. nom. No svakom činu pripada neki učinak po sebi. Nijedan dakle čin nije zao, nego je svaki čin dobar.
Naprotiv, Gospodin kaže u Iv 3: „Tko god čini zlo, mrzi svjetlost“. Dakle, postoji neki zao čovjekov čin.
Odgovaram: o dobru i zlu u činima valja govoriti kao o dobru i zlu u stvarima, zato što svaka pojedina stvar proizvodi takav čin kakva je ona sama. U stvarima pak svaka pojedina ima toliko od dobra koliko ima od bitka, jer se dobro i biće uzajamno zamjenjuju, kako je rečeno u Prvom dijelu. No sam Bog ima svu puninu svoga bitka po nečemu jednom i jednostavnom, dok svaka druga pojedina stvar ima puninu bitka koja joj priliči po različitim stvarima. Otuda se u nekima događa da s obzirom na nešto imaju bitak, a ipak im nešto nedostaje do punine bitka koja im duguje pripadati. Kao što se za puninu ljudskoga bitka traži da bude neki složaj od duše i tijela, koji ima sve moći i oruđa spoznaje i gibanja; stoga ako nešto od toga nedostaje nekom čovjeku, nedostaje mu nešto od punine njegova bitka. Koliko dakle ima od bitka, toliko ima od dobrote; ukoliko mu pak nešto nedostaje od punine bitka, utoliko odstupa od dobrote, i naziva se zlim; kao što slijep čovjek ima od dobrote to što živi, a zlo mu je to što je lišen vida. Kad pak ne bi imao ništa od bićevitosti ili dobrote, ne bi se mogao nazvati ni zlim ni dobrim. Ali budući da je od pojma dobra sama punina bitka, ako doista nekome nedostaje nešto od dugovane punine bitka, neće se nazvati jednostavno dobrim, nego s obzirom na nešto, ukoliko je biće; ipak će se moći nazvati jednostavno bićem i s obzirom na nešto nebićem, kako je rečeno u Prvom dijelu. Tako dakle treba reći da svaki čin, ukoliko ima nešto od bitka, utoliko ima od dobrote; ukoliko mu pak nedostaje nešto od punine bitka koja duguje pripadati ljudskom činu, utoliko odstupa od dobrote, i tako se naziva zlim; recimo ako mu nedostaje ili određena količina prema razumu, ili dugovano mjesto, ili nešto tome slično.
Odgovor na 1. prigovor: zlo djeluje u snazi manjkava dobra. Jer kad ondje ne bi bilo ničega od dobra, ne bi bilo ni biće, niti bi moglo djelovati. No kad ne bi bilo manjkavo, ne bi bilo zlo. Otuda je i prouzročeni čin neko manjkavo dobro, koje je s obzirom na nešto dobro, a jednostavno zlo.
Odgovor na 2. prigovor: ništa ne priječi da nešto bude s obzirom na nešto u činu, odakle može djelovati; a s obzirom na drugo da bude lišeno čina, odakle uzrokuje manjkav čin. Kao što slijep čovjek u činu ima moć hodanja, po kojoj može hodati; no ukoliko je lišen vida, koji upravlja u hodanju, trpi nedostatak u hodanju, dok hoda posrćući.
Odgovor na 3. prigovor: zao čin može imati neki učinak po sebi, prema onome što ima od dobrote i bićevitosti. Kao što je preljub uzrok ljudskoga rađanja ukoliko ima sjedinjenje muška i ženska, a ne ukoliko je lišen reda razuma.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.