I-II, q. 16, a. 4
O redu uporabe prema izboru
Prigovor 1. Čini se da uporaba prethodi izboru. Nakon izbora naime ništa ne slijedi osim izvršenje. No uporaba, budući da pripada volji, prethodi izvršenju. Dakle, prethodi također izboru.
Prigovor 2. Nadalje, apsolutno je prije odnosenoga. Dakle, manje odnoseno prije je od više odnosenoga. No izbor u sebi nosi dva odnosa: jedan onoga što se bira prema cilju, a drugi prema onome ispred čega se predodabire; uporaba pak u sebi nosi samo odnos prema cilju. Dakle, uporaba je ranija od izbora.
Prigovor 3. Nadalje, volja se služi drugim moćima ukoliko ih pokreće. No volja pokreće također samu sebe, kako je rečeno. Dakle, također se služi samom sobom, primjenjujući se na djelovanje. No to čini kada pristaje. Dakle, u samom je pristanku uporaba. No pristanak prethodi izboru, kako je rečeno. Dakle, i uporaba.
Naprotiv, Damaščanin kaže da „volja nakon izbora čini zalet k djelovanju, i poslije se služi“. Dakle, uporaba slijedi izbor.
Odgovaram: volja ima dvostruki odnos prema hotičnomu. Jedan doista prema tome što je hotično na neki način u onome koji hoće, po stanovitom razmjeru ili usmjerenju k hotičnomu. Stoga se i za stvari koje su naravno razmjerne nekom cilju kaže da teže za njim naravno. No tako imati cilj znači nesavršeno ga imati. Sve pak nesavršeno teži k savršenstvu. I zato kako naravna tako i dragovoljna težnja teži da sam cilj ima stvarno, a to znači savršeno ga imati. I to je drugi odnos volje prema hotičnomu. Hotično pak nije samo cilj, nego ono što vodi k cilju. Posljednje pak što pripada prvom odnosu volje s obzirom na ono što vodi k cilju jest izbor; ondje se naime upotpunjuje razmjer volje, tako da potpuno hoće ono što vodi k cilju. No uporaba već pripada drugom odnosu volje, kojim teži k postizanju željene stvari. Odatle je bjelodano da uporaba slijedi izbor, ako se ipak uzme uporaba prema tome što se volja služi izvršnom moći pokrećući nju. No jer volja također na neki način pokreće razum i služi se njime, može se razumjeti uporaba onoga što vodi k cilju prema tome kako je u razmatranju razuma koji ga odnosi na cilj. I na taj način uporaba prethodi izboru.
Odgovor na 1. prigovor: samomu izvršenju djela prethodi pokretanje kojim volja pokreće na izvršavanje, no slijedi izbor. I tako, budući da uporaba pripada spomenutom pokretanju volje, posredna je između izbora i izvršenja.
Odgovor na 2. prigovor: ono što je po svojoj biti odnoseno kasnije je od apsolutnoga, no ono komu se pripisuju odnosi ne mora biti kasnije. Štoviše, što je uzrok raniji, to ima odnos prema više učinaka.
Odgovor na 3. prigovor: izbor prethodi uporabi ako se odnose na isto. Ništa pak ne priječi da uporaba jednoga prethodi izboru drugoga. I jer se čini volje povraćaju nad same sebe, u svakom se činu volje može uzeti i pristanak, i izbor, i uporaba: kao ako se kaže da volja pristaje da bira, i pristaje da pristaje, i služi se sobom za pristajanje i biranje. I uvijek su ti čini usmjereni k onome što je prije raniji.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.