Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 13, a. 6

Bira li čovjek iz nužnosti ili slobodno

Prigovor 1. Čini se da čovjek iz nužnosti bira. Tako se naime odnosi cilj prema onome što se može izabrati kao počela prema onome što iz počela slijedi, kako je bjelodano u VII. Ethic. No iz počela se iz nužnosti izvode zaključci. Dakle, iz cilja se iz nužnosti netko pokreće na biranje.

Prigovor 2. Nadalje, kako je rečeno, izbor slijedi sud razuma o onome što valja činiti. No razum iz nužnosti sudi o nekim stvarima, zbog nužnosti premisa. Dakle, čini se da i izbor slijedi iz nužnosti.

Prigovor 3. Nadalje, ako su neke dvije stvari posve jednake, čovjek se ne pokreće više k jednoj nego k drugoj; kao što gladan čovjek, ako ima jednako poželjnu hranu u različitim stranama i prema jednakoj udaljenosti, ne pokreće se više k jednoj nego k drugoj, kako je Platon rekao navodeći razlog mirovanja zemlje u sredini, kako se kaže u II. knjizi De caelo. No još mnogo manje može se izabrati ono što se prihvaća kao manje nego ono što se prihvaća kao jednako. Dakle, ako se predlože dvije ili više stvari među kojima se jedna čini većom, nemoguće je izabrati koju od ostalih. Dakle, iz nužnosti se izabire ono što se čini izvrsnijim. No svaki je izbor o svemu onome što se čini na neki način boljim. Dakle, svaki je izbor iz nužnosti.

Naprotiv, izbor je čin razumske moći, koja se odnosi prema suprotnostima, prema Filozofu.

Odgovaram: čovjek ne bira iz nužnosti. I to stoga što ono za što je moguće da ne bude nije nužno da bude. To pak da je moguće ne izabrati ili izabrati, razlog se toga može uzeti iz dvostruke čovjekove moći. Može naime čovjek htjeti i ne htjeti, djelovati i ne djelovati; može također htjeti ovo ili ono, i djelovati ovo ili ono. Čemu se razlog uzima iz same moći razuma. Što god naime razum može shvatiti kao dobro, u to volja može težiti. Može pak razum shvatiti kao dobro ne samo to što je htjeti ili djelovati, nego i to što je ne htjeti i ne djelovati. I opet u svim pojedinačnim dobrima može razmatrati vid nekoga dobra i nedostatak nekoga dobra, što ima vid zla; i prema tome može svako pojedino od takvih dobara shvatiti kao ono što valja izabrati ili izbjeći. Samo pak savršeno dobro, a to je blaženstvo, razum ne može shvatiti pod vidom zla ili nekoga nedostatka. I zato čovjek iz nužnosti hoće blaženstvo, niti može htjeti ne biti blažen ili biti bijedan. Izbor pak, budući da nije o cilju, nego o onome što vodi k cilju, kako je već rečeno, nije o savršenom dobru, a to je blaženstvo, nego o drugim pojedinačnim dobrima. I zato čovjek ne bira iz nužnosti, nego slobodno.

Odgovor na 1. prigovor: ne proizlazi uvijek iz počela zaključak iz nužnosti, nego samo tada kada počela ne mogu biti istinita ako zaključak nije istinit. I slično ne mora biti da uvijek iz cilja u čovjeku postoji nužnost za biranje onoga što vodi k cilju, jer nije sve što vodi k cilju takvo da se bez njega cilj ne može imati; ili ako i jest takvo, ne razmatra se uvijek pod takvim vidom.

Odgovor na 2. prigovor: sud to jest prosudba razuma o djelatnim stvarima jest oko kontingentnih stvari koje po nama mogu nastati, u kojima zaključci ne slijede iz nužnosti iz nužnih premisa apsolutnom nužnošću, nego nužnih samo iz uvjeta, poput: ako trči, giba se.

Odgovor na 3. prigovor: ništa ne priječi, ako se predlože neke dvije jednake stvari prema jednom razmatranju, da se oko jedne od njih razmotri neki uvjet po kojemu se ističe, pa se volja više prigiba k njoj nego k drugoj.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.